Ušli smo u dob gdje nam je najdraži dnevni hobi igrati kviz: “Tko je prvi počeo”. Ah, divne li obiteljske zabave. Ona tko se najmanje zabavlja je zasigurno sama “voditeljica” kojoj već niču sijede od te fraze.
Sve majke koje imaju dvoje ili više djece u dobi od 3,4 godine i nadalje znaju jako dobro o čemu pričam, pa mi možda i mogu pomoći nekim savjetom. Evo kako smo se do sada igrali:
Scenario br.1: dečki se igraju u sobi dok ja čistim kupatilo (jer zajedničko “ciljanje” je još uvijek najbolji način za započeti dan) i nakon 3 minute T.vrišti: “mama, M. me lupio sa autićem”. Ok, evo krećemo. “M., zašto si lupio brata sa autićem?” M: “Zato što je on uzeo MOJ autić”. T: “Ali, mama, on je prvo uzeo moj…”. I započinjemo sa sakupljanjem iskaza i dokaza; tko, što, kada itd… Još je rano ujutro i strpljenje me dobro služi. Zajedničkim snagama uspijemo naći krivca koji odsluži svoje 3 minute kazne u kutu i nastavljamo sa danom.
Scenario br.2: dečki sjede na kauču i gledaju crtić dok ja kuham ručak. M. viče punim plućima: “Mamaaaa, T. je promijenio crtani, ja neću ovaj!!!”. Ok, s obzirom da strpljenje nije na istom nivou od jutros i da nemam vremena za saslušanja svjedoka ukoliko želim staviti nešto na stol, ovoga puta poslužim se drugom tehnikom: “T. znaš jako dobro da nemaš pravo dirati daljinski! Sada ćete obojica ostati bez crtanog. Idemo crtati za stolom”. Oboje “nadureni” kreću puževim korakom prema stolu i ja se vraćam ručku.
Scenario br.3: igramo se u pjesčaniku i netko nekome baci “slučajno” kanticu u glavu… hmmm… sad već ulazimo u prostor ugrožavanja sigurnosti i tu sam poprilično oštra. Dakle, uzimam im sva plastična pomagala i nemaju se pravo više igrati u pijesku. Obojica se ponosno prave kao da ih se kazna uopće ne tiče i trče na tobogan. O incidentu se više ne raspravlja.
Ovakvih scenarija imamo barem desetak na svakodnevnoj bazi i koliko god se mi posrednici, medijatori iliti roditelji trudili pronaći pravo riješenje, kompromis ili kaznu, vjerujem da je najbitnije naučiti braću ili sestre kako da se sami nose s takvim situacijama i da kroz ovaj ili onaj način shvate da nije baš svaka sitnica razlog za utvrđivanje životne pravde, nekada je bolje pogledati na drugu stranu i igrati se nekim drugim autićem…Znam, znam…mogu se barem naivno nadati tome…
Koja je vaša najdraža tehnika igranja: “Tko je prvi počeo” s vašom mladunčadi?
NADA
Ponosna supermama dvaju lavića. Posljednje su joj godine obilježene opasnim nedostatkom sna, previsokim unosom šećera, konstantnim kaosom i neredom te neopisivom radošću, ljubavlju, satima maženja u četvero i uvijek spremnim koferima. Rođena u Rijeci prije 35 godina, započela je svoju sudbinu svjetskog putnika sa nepunih 18 godina odlaskom na studij u Italiju. Nakon diplome uslijedio je posao u SAD-u, povratak u Zagreb, dugogodišnja karijera u multinacionalnoj kompaniji, brak, djeca i hop… opet pakiranje za Amsterdam gdje je započela svoj blog www.my2to4.com.
