Sjećam se onih rođendana, svadbi, krštenja ili kakvih god prigoda gdje bi se veći broj obitelji i prijatelja različitih dobnih skupina skupio, i sjećam se onih pitanja koja su uvijek toliko zadirala u intimu , a i dobronamjernih savjeta u kojima nikada nisam mogla iščitati što je tu zapravo dobronamjerno.
Pitanje broj jedan: ako si još student – koliko još do kraja ; kada završiš – jesi pronašla posao? ; ako si u vezi – kada ćete se oženiti? ; kada se oženite – što čekate, kada ćete na dijete? ; kada imaš jedno dijete – ajde sad dok ste u žrvnju, idite odmah na drugo! To su sve pitanja koja su zapravo intimna. Ne pitaju ih ljudi s lošom namjerom, to su pitanja koja spadaju pod ona neobavezna i priglupa “časkanja” kada zapravo i nemaš o čemu pričati sa sugovornikom, pa eto, reda radi, pitaš ovakve gluposti. Zapravo, ova pitanja me nikada nisu previše uznemiravala, uvijek sam nekako bila zadovoljna svojim životnim statusom, pa bih se samo osmjehnula i odgovorila.
Ali, postoji jedna skupina ljudi, i moram priznati da su to žene, od kojih mi se na takvim okupljanjima dizala kosa na glavi. One su majke. Za početak, imaju jedno dijete. I onda ih ti, još “slobodna”, bez djece, inspiriraš za kojekakve monologe. Pa krenimo – “jooooj, uživajte dok možete, kada dobijete dijete, život prestane. Ne spavaš, nemaš prijatelja, sve se vrti oko tog malog čovjeka”. Da. Tu bih već dobila sijede. Istina je, dobiješ dijete i život ti se okrene naopačke. Ali, život ne prestane. Ne prestaneš uživati. Samo se promjene tvoji prioriteti. Uživaš u tom smotuljku, uživaš u svakom napretku svojeg dijeteta, ne spavaš, umorna si, ali uživaš. I nije lako. Prijetelje i dalje imamo. I nakon što smo dobili L, kada smo uspjeli malo organizirati svoj život i uhvatiti nekakav ritam, prijatelji su bili kod nas svaki vikend. Nekada i radnim danom. Pričali smo, gledali filmove i jeli pizzu. Nismo muž i ja ostali sami na svijetu, jeli smrznute ostatke hrane i zurili praznih pogleda u pod. Čak niti sada, kada svaku noć iščekujemo hoće li L spavati ili opet prolaziti terore, pa i mi skupa s njim. U svakom slučaju, sada kada imam svoje dijete, na istim tim okupljanjima nikada ne bih na taj način govorila parovima koji su tek zakoračili u zajednički život, ili još gore, trudnicama – “uživajte dok možete”.
Par godina kasnije, na još jednom okupljanju, srećem tu istu majku, ili više njih (ovo se odnosi na takvu vrstu žena, ne na specifičnu osobu, jer ovakve situacije sam doživjela od puno osoba), ona sada ima dvoje djece, ja imam L i ponovo sam inspiracija za njezin monolog – “ah, jedno dijete ti je kao niti jedno!” Ovaj put ne da sam dobila sijede, nego mi je i želučana kiselina krenula. Radi li se ovdje o dobronamjernom savjetu ili jednostavno o potrebi da se dotična pokaže kao patnica i kraljica majka koja, eto, ima više djece pa je to čini i iskusnijom i pametnijom i boljom majkom od mene. Daj se sjeti sebe, bila si u poziciji da si imala jedno dijete i tada si već govorila kako ti je život prestao, sada imaš dvoje, pa pričaš kako je jedno dijete, kao niti jedno. Čemu?? Sve smo mi iste, moramo se izjadati i nekako je valjda to u ljudskoj naravni da se moramo dokazivati. Na početku je to s tim čija je beba zahtjevnija ili naprednija, čija je beba prije prohodala, čije je dijete prije počelo pričati… Uvijek prisutna potreba da se netko istakne bilo boljim i pametnijim djetetom ili zahtjevnijim djetetom.
Apsolutno se slažem u tome da ima istine u takvim izjavama. Ne brineš samo o jednom malom čovjeku, već o dvoje, s mužem, o troje. Sigurno je zahtjevnije i po danu i po noći. Ali zašto obeshrabrivati druge? Sjećam se kada sam rodila. Ta prva 2 mjeseca sam bila van sebe od umora, zaista nisam puno prigovarala, ali sam s mužem bila na izmaku snaga. Sada, kada L ima 2 godine, ne razumijem što mi je bilo toliko naporno?? Ali razumijem da mi je bilo naporno. Jer je i tijelu trebalo vremena da se oporavi i uhvati novi životni ritam kojim šefuje beba od mjesec dana. Kao što mi se sada L nespavanja i terori čine najvećim problemom, pa pročitam tekst naše Tihane i osvjestim si da svaka faza nosi svoje tegobe, i briga i nespavanje počinje od kada saznaš da si trudna. Ali život i dalje ide, život je ispunjen i dječjim smijehom, i igranju skrivača, i maženju, i piskutavim glasićem koji stalno zove “mama, mama”. I divno je i naporno. Vidjet ću kroz nekoliko mjeseci kako je to kada imaš dvoje. Pa ću vam pisati i reći “drage supermame, jedno dijete, kao nijedno”.
Bilo bi lijepo kada bi mi mame, prestale soliti pamet jedne drugima, kada bi imale razumijevanje da je svaka od nas specifična, ima svoje vrline i mane, da su naša djeca posebna, svako na svoj način, da je nekome jedno dijete ogromna briga, a netko “hendla” 5ero bez ikakvih problema. To ne znači da je ova mama s petero bolja od ove koja jedva izlazi na kraj s jednim. Pa sve se mi, u konačnici, trudimo biti najbolje majke svojoj djeci. Bolje bi bilo da dijelimo savjete kako bolje organizirati život, biti potpora jedna drugoj, jer sve znamo koliko je majčinstvo naporno. Zato, kada se idući put nađete u društvu trudnice ili mladog para koji još nema djece, bez obzira koliko ste iscrpljene i umorne od djece, nemojte ih obeshrabrivati ovakvim, krajnje bedastim komentarima.
SONJA
Supermama živahnog dječaka, Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica na www.littlemisstwiggy.com, ganja diplomu na Pravnom fakultetu, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, gurman koji voli kuhati, obožavateljica kave, bez slobodnog vremena. Ovdje će dijelit s vama svoje avanture iz majčinskog života i savjete što obući izuzev pidžame i tajica.
Bravo! Potpisujem sve! Mame su mamama ponekad najveći neprijatelji.