Sinoć, tijekom njegovog ponovnog tantruma, negdje oko ponoći, uhvatila me tjeskoba. Uhvatio me užasan strah kako ću izdržati s njegovim užasnim izljevima bijesa i s bebom koja ima svoje potrebe. Nisam mogla spavati od brige, i naravno da su opet uslijedile suze. Osjećam se nekada tako bespomoćno, ljuto, tužno, nezahvalno. Jesam li nezahvana kada pomislim kako mi je teško?
U tim trenucima, prođe mi kroz glavu jedna jako bliska osoba. Supermama dvoje djece, i stvarno je Supermama sa velikim S, od kojih je starije dijete bolesno, a ona ima volje, snage, osmijeha, živaca za sve nedaće koje joj život servira. Žena i majka koja iako ima dijete s posebnim potrebama, ima i drugo dijete kojem daje svoj maksimum i koje nije zakinuto niti malo. Žena koju svaki put gledam s divljenjem, i stvarno s divljenjem, jer ima strpljenja i ljubavi, jer ima autoriteta i snage, i zaista je mogu okarakterizirati kao superženu. Divna i brižna majka, a opet toliko jaka i stabilna. Prođe mi kroz glavu jesam li ja toliko nesposobna da ne mogu iskontrolirati bijes svojeg dvogodišnjeg sina, da ne mogu iskontrolirati svoje suze i jad u tim trenucima, da bez obzira na razgovor sa stručnim osobama, ne mogu sebi pomoći i smiriti se kako bih smirila njega. Osjećam se nezahvalno jer se prepustim očaju. Možda je to vezano uz trudnoću, jer tantrumi su počeli od trenutka kada sam saznala da sam trudna, pa ne znam bi li isto reagirala da nisam u ovom “trećem stanju” kako moj dragi voli naglasiti. Možda se smijem utješiti i okriviti hormone. Pa uz hormone i neprospavane noći. Sa svih strana pljušte savjeti, i svi su dobronamjerni. Nisam jedina na svijetu s djetetom koje prolazi tantrume, puno nas je. Ali svaka to proživljava na svoj način. Životne okolnosti su nam drugačije. Jedan od onih boljih savjeta koje sam dobila je bio taj da trebam osluškivati sebe, jer ja najbolje znam što mom djetetu u takvim trenucima treba. Ali, u toj sekundi koja prelazi u minute, pa onda i u sate, izgubim se. Izgubim osjećaj “što je najbolje za moje dijete”. Nestane onaj majčisnki instinkt i samo krenu suze i tako gledam njega, on gleda u mene i vrišti i nalazimo se u jednom začaranom krugu.
Jutros me zove draga prijateljica, isto majka dvojice sinova, i traži savjet jer je njezin mlađi ušao u istu fazu kao i moj – vrištanje po noći. Slušam je i čujem i vidim sebe. Što joj reći, kakav joj savjet dati? Nemam pojma. Pokušaj ostati mirna i smireno ga tješiti dok ne dođe k sebi? Je li moguće da jedna mama ima tu moć da bude smirena 2-3 sata besprekidnog vrištanja na udaljenosti 4 cm od uha? Kako ta moja superžena, supermama uspjeva odgojiti svoje dijete? Jer, to dijete je odgojeno, pametno, razumije unatoč bijesu koje nekad pobjegne vani. Kako je ta moja supermama uspjela? Taj osjećaj bespomoćnosti je grozan. I da, kada dođem k sebi, shvatim da se radi o jednoj benignoj fazi koja će proći i kako trebam skupiti snage i mira kako bi svi što bezbolnije preživjeli tu fazu. Ali, ta trezvenost i optimizam me napuste one sekunde kada on opet krene u bijes, a ja u suze jer osim na njega, moram misliti i na bebu u trbuhu koja sve to prolazi s nama, osjeti svaki stres, svako podizanje glasa, svaku suzu. I da… osjećam se nezahvalno, jer pomislim na sve one supermajke koje bi svoje probleme s djecom rado mijenjale za moje neprospavane noći… Nabijam li sebi osjećaj grižnje savjesti bespotrebno?
SONJA
Supermama živahnog dječaka, Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica na www.littlemisstwiggy.com, ganja diplomu na Pravnom fakultetu, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, gurman koji voli kuhati, obožavateljica kave, bez slobodnog vremena. Ovdje će dijelit s vama svoje avanture iz majčinskog života i savjete što obući izuzev pidžame i tajica.
Čitam dok muž tješi malu na kraju tantruma u drugoj sobi. Nisi bespomoćna, samo je taj osjećaj u paketu s majčinstvom. Tvoje su mi riječi puno pomogle. HVALA!