majčinstvo u kavezu

Kada sam prije nekoliko godina postala majka, bilo me briga što drugi misle. Iskreno. Pokušavala sam biti otporna na savjete i mišljenja drugih. Mislila sam da imam psihološki štit. U biti sam se samo uvjeravala u to. I silno umarala od truda i napora da me ne dira. Na kraju bih se uvijek osjećala pokislo. Nekako neuspjelo u svojoj novoj ulozi. Jer majčinstvo je uloga čije je breme ponekad toliko teško da te šokira. Koliko god da je prirodno i predivno, iznenadi te iscrpljenošću i preplavi. Kao uragan odnese sve ono što je dotada činilo tebe kao osobu i ženu. Donese neka nova pitanja i sumnje koje katkada toliko izmore da se čovjek krene duboko preispitivati.

Moja djeca su poput tri vulkana. Energija ključa iz njih. Glasno se smiju, pričaju, glasno se igraju, pa čak i razmišljaju. Skaču. Pitaju, svakakva pitanja. Ljude koje poznaju i one nepoznate. Znatiželjni. S jakim egom koji teži biti uvijek u pravu. Moja je zadaća kao majke konstantan balans između određivanja granica i dosljednosti te poštivanja i uvažavanja njihove osobnosti. Nastojeći da izgrade stabilan karakter. Jer osobnost je nešto s čime se djeca rode, a karakter stječu odmalena, kroz odgoj i sazrijevanje.

Otuda kreće moja utrka za idealom majčinstva koji sam sama u glavi stvorila. U tramvaju, parku, dućanu. Komentari, pogledi, mahanje glavom…U parku uvijek naiđete na nekoga tko ne želi dijeliti svoje igračke (i to je sasvim u redu), a oni žele baš taj bager. U dućanima uzimaju kekse i viču iz petnih žila jer baš tada žele kutiju petita. Dok biram lak za nokte, malena se testerima namazala kao rakun. Odjeću nisam godinama kupovala jer ju nisam mogla isprobati. Jednom sam pokušala. Završila sam na Rebru s rasječenim čelom dječaka i obrvom djevojčice. Tako sam godinama, s grčem u želucu hodala, u dvije trenirke, jednim trapericama za kvart i jednima za “fino” te par haljina koje su mi ostale još iz perioda dok se išlo u shopping u Graz. Dolazila kući iz šetnji premorena od borbe da ih zauzdam i stvorim sliku kontrole, da jednostvano zadovoljim svoj ego gladan odobravanja drugih. I potvrdu sebi da vrijedim kao majka. Kuhala, usisavala, peglala, prala nervozna i nezadovoljna. Sada, kad se toga sjetim, zlo mi je. Svog ponašanja, sebe same, i kaveza koji sam napravila.

Tada sam, na samom pragu lude umorne uplakane majke i nesnosne žene shvatila neke stvari. Morala sam proći sama taj put kao dio sazrijevanja. Da bi se nanovo rodila ova žena što sam danas.

Prvo, odgoj djece je PROCES. Ne ide preko noći niti zamahom čarobnog štapića. Irise u vrtu neće prestati čupati jer je susjeda vikala na njega s prozora. Prestat će nakon nekoliko dana i mojih ponavljajućih molbi. Pomažući u kućanstvu, družeći se s djecom u vrtiću i školi, suživotom s braćom i sestrama, na različitim aktivnostima i radionicama, sportovima, natjecanjima i utakmicama…sazrijevaju i odrastaju. Taj proces sam jednostavno prihvatila i furam ga najbolje što mogu. Nekada sam učiteljica, odgajateljica, liječnica, animatorica, sudac…nekada samo mama koju traže da ih mazi i pazi. Nema pravilnika niti uputstva. Instinkt majke najjače je sredstvo u odgoju djece. Ništa nam tako dobro ne pokazuje put kao naši unutarnji osjećaji.

Drugo, majčinstvo je ISKUSTVO koje traje. Prepuno izazova, sreće, preispitivanja, sumnji i osjećaja krivnje. Normalno je proći određene faze, osjećati se istrošeno, umorno i neshvaćeno. Neučinkovito usprkos obavljenim poslovima i obvezama. I druge majke peglaju, hodaju s izrastom, dlakama i podočnjacima. Jednom ćemo se urediti. Sve stići na vrijeme obaviti. Sve obveze izvršiti. Ali ono što ostaje jest ljubav. Ostaju uspomene i sjećanja koje griju srce. Neprocjenjivi su to biseri naših života što sjaje sve do kraja našeg puta. Želim biti starica sa suzama radosnicama u očima, sjećajući se smijeha svoje djece i njihove sreće dok mi viču “mama”. Odbijam igrati ulogu “jadnice” koja se žrtvovala i prolila znoj za svoju djecu. Niti ih teretiti osjećajem krivnje za neke izazovne događaje kroz koje smo zbog njih prošli. Jer naš je život odraz naše percepcije situacija kroz koje prolazimo. Stvari su onakve kakve ih mi doživljavamo. I kakav im smisao pritom dajemo. Zato uvijek u svemu tražite POZITIVNO. Inače nema smisla. Nema smisla živjeti u grču, sumnji i krivnji. Čovjek nije stvoren da hoda s teretom. Mi smo duše u ljudskim oblicima došle po različita iskustva.

Jednom sam na televiziji prije dosta godina gledala reportažu o majci dvoje djece. Nakon devet godina pokušavanja ostala je trudna. Nepokretni blizanci oboljeli od cerebralne paralize. Imali su sedam godina, pelene i sonde za hranjenje. Nikada ju nisam zaboravila i gotovo nema dana da je se ne sjetim. Njome pogazim svoju nezahvalnost i ušutkam ego. ZAHVALNOST je temelj sretnog života. Za sve ono što imamo. Osvijestite na trenutak što sve imate. I koliko ljudi sada nema ono o čemu ste maloprije razmišljali. Mnogo ljudi i djece živeći u neimaštini i oskudici mole za stvari koje mi uzimamo zdravo za gotovo.

Život se odvija u SADA. Ne živi se kroz ponavljanje fraza “jedva čekam da narastu, da skine pelene, da spava noću, da prohoda, da završi škola, da se oženi….” “Tempus fugit irreparabile”. Vrijeme teče nepovratno, a život nema reprize. Što prije to shvatite, više ćete cijeniti trenutke koje proživljavate. Živeći u prošlosti ili budućnosti propuštamo svjesno istinski proživjeti događaje koji će našem životu dati smisao. I ostati zauvijek upisani kao najljepše uspomene.

Kada je najmlađa curica imala svega dva mjeseca, sjedila sam za kuhinjskim stolom i kroz umoran uzdah prošaptala kako stvarno puno plače u odnosu na brata i sestru. Kako nije lako provoditi dane s dvoje male djece koja traže konstantnu pažnju i bebom koja plače doslovno od zore do mraka. Komentar je glasio “to si sama htjela”. Ne znam što sam točno na to odgovorila jer me strefilo. Probudio u meni INAT. Da usprkos plaču, nesanici i premorenosti svaki dan budem sretna. Onako istinski, koliko god više mogu. Što je još važnije, da živim u miru, sama sa sobom. Mir u vama ima samo jednu cijenu – život oslobođen od tuđeg mišljenja. Teški su to okovi, i preskupi za neprocijenjivi dar kao što je život. Nemojte prema tuđim mjerilima krojiti svoju djecu, kakva god ona bila. Ona su sjaj vaših ruku i njedara, ne pokrivajte ga tuđim sjenama.

KATARINA Mama troje malih avanturista, supruga kineziologa i trenera. Oni su njezin glavni pokretač i snaga. Velika zaljubljenica u fitness i sport. Djecu uči i odgaja da budu zdrava, sretna i samostalna. Vjeruje u pozitivan način razmišljanja i svako se jutro budi zahvalna za sve ono što ima…i što će tek doći.