Iako sam ljubitelj članaka koji opuštaju, šire poztivnu energiju i inspiraciju, ovaj put jednostavno moram podijeliti jedno od veoma neugodnih i negativnih iskustava koje sam doživjela od kada sam mama. Tanka je granica između interveniranja kada je ono potrebno i nepozvanog petljanja u tuđi život.
Od kada sam majka, doživjela sam popriličan broj, nazovimo ih, čudnih situacija. I najčešće o takvim stvarima nisam htjela, niti imala volje razgovarati jer ih je bilo najbolje zaboraviti. Međutim, kap koja je prelila čašu bio je susret od prije par dana u jednoj trgovini, za vrijeme uobičajene nabavke koju svi ljudi, pa tako i mi, roditelji, moramo obaviti. Dakle, moje dijete je jako razigrano, bez ikakve svijesti o opasnosti, vrlo često neposlušno i glasno kada to želi. Nije da se unaprijed opravdavam, nego samo stavljam stvari na svoje mjesto. Sigurno među vama ima roditelja čija su djeca takva. Prilikom skupljanja u kolica mase proizvoda i to brzim korakom, jer L više nema strpljenja, nailazimo na uobičajeni red za salamu i sir, muž ostaje u redu s punim kolicima, a L i ja krećemo u šetnju, ne bi li se mladunac smirio. Uvjet – držati mamu za ruku. (ne moram spominjati da mi je jednom “šmugnuo” misleći da se igramo lovice – srce mi je stalo kada ga nisam mogla pronaći tih 15 sekundi). Krećemo sa šetnjom, ali nakon 27 stotinki, L se pokušava otrgnuti i otrčati jer, eto, razigran je i ima 2 godine. Ja mu, naravno, to ne dozvoljavam i držim ga čvrsto za ruku. Nema prepirke, on se i dalje pokušava otrgnuti, a ja ga ignoriram i polako hodamo među policama. Sve do jednog trenutka kada se za nama provukao bezobrazan i vrlo glasan komentar “što ga navlačiš, što ne vidiš da ga boli?!”. Obzirom da nisam mogla vjerovati da je itko sposoban na tako bezobrazan, neodgojen i agresivan način obratiti se jednoj trudnoj ženi s malim djetetom, okrenula sam se i sa nevjericom upitala obraća li se meni. Vrlo brzo i vidno uzrujano sam dobila odgovor. Naša daljnja komunikacija eskalirala je vrlo brzo, i koliko god sam pokušavala ostati smirena i fina, dotična “dama” čitavo vrijeme mi se obraćala kao da sam balavica, pritom koristeći riječi “navlačenje, bol i zlostavljanje”. Dakle, o dozi NEodgoja dotične ne moram pisati.
Međutim, taj susret, koji je bio poprilično šokantan i vrlo uznemirujuć, ponukao me na razmišljanje. Pokušavam shvatiti zašto bi si itko dozvolio na toliko agresivan i optužujući način obratiti se jednoj trudnici s malim djetetom. Shvatila bih (možda), da sam bila gruba, da sam ga tresla, da sam vikala. Ali, čak niti tada ne bih shvatila ton s kojim se dotična obratila. Ok, ako misliš da nanosim bol svojem djetetu, misliš li da ćeš mu pomoći ako me napadneš nasred trgovine? Zar agresija ne stvara još veću agresiju? Ne bi li takvo ponašanje u zlostavljaču stvorilo još veći inat? Mirnijim pristupom bi svakako prije doprla do savjesti. A mene, u ovoj situaciji, ne bi uopće zasmetalo da mi se s finim i pristojnim tonom obratila, čak i da je pomislila da se ne ponašam adekvatno prema svojem djetetu. Podijelivši ovaj događaj na društvenim mrežama, naišla sam na puno vas koje su se našle u sličnim situacijama. Zanimljivo je to što o tome nitko ne govori. Odgoj je sam po sebi izrazito težak, a okolina koja se na ovakav način miješa u odnos roditelja i djece stvara još veći pritisak. Jedna od mama napisala mi je da bi me kritizirali i da sam tada pustila svoje dijete da trči i divlja po trgovini, dapače, tada bi me napali da niti ne odgajam svoje dijete. Ovako, ispala sam zlostavljačica. Pokušavam shvatiti što je dotična htjela postići, jer jedino što se nakon našeg susreta dogodilo je bilo moje plakanje na parkingu, stezanje trbuha i moje djiete koje je plakalo jer mama jako plače. Zašto sam plakala? Zato jer sam umorna, jer se svaki dan borim i odgajam i podređujem svoj život kako bih odgojila svog sina u odgovornu i zdravu osobu, zato jer mi umjesto kritike treba tapšaj po leđima da radim ispravno, a i ako griješim, treba mi savjet kako biti bolja. Ne treba mi isfrustrirana žena koja nasred trgovine sasipa otrovne optužbe na osnovi djeteta koje plače jer mu mama ne dozvoljava da radi što hoće.
Zašto si ljudi dozvoljavaju takvo ponašanje? Bilo je mnogo situacija u kojima sam bila izložena napadu. U restoranu jer beba preglasno plače, i dok sam dojila u javnosti jer želim privući pozornost, i sada u trgovini. Po čemu si upravo ti dozvoljavaš zaključiti da si podobna za dijeliti ovakve optužbe? Jer, ovo što sam ja doživjela je bio čisti verbalni napad, bez ikakvog smisla i bez ikakve dobre namjere, na jednu trudnu ženu s trbuhom do zuba i njezino dvogodišnje dijete. Već neko vrijeme me sram što živim u svijetu u kojem se tako ponašamo, u kojem se vrlo brzo i nepromišljeno upiru prsti u druge, u kojem se dojenje izjednačava sa nečim seksualnim, u kojem se autoritet izjednačava sa zlostavljanjem, u kojem odgajamo djecu da se mogu ponašati kako požele pa stvaramo generaciju bahate i razmažene “zlatne mladeži” koja se ruga “Lidlićima”, koja snima i zlostavlja učitelje, koja ne poznaje riječ autoritet i poštivanje drugog. Kakvu generaciju stvaramo? I zašto nam drugi otežavaju ionako težak posao svojim upiranjem prstiju i napadima? Na kraju krajeva, tko daje pravo da bacimo kamen na drugoga? I prije nego to napravimo, pogledamo li se u ogledalo?
SONJA
Supermama živahnog dječaka, s još jednim muškim pojačanjem na putu. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica na www.littlemisstwiggy.com, ganja diplomu na Pravnom fakultetu, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, gurman koji voli kuhati, obožavateljica kave, bez slobodnog vremena. Ovdje će dijelit s vama svoje avanture iz majčinskog života i savjete što obući izuzev pidžame i tajica.
