Već sam o ovome pisala, prije par mjeseci, kada je avantura tek počela. Koliko je drugačija druga trudnoća od prve, uh… ne znam odakle bih krenula.
Dok trbuščić nije počeo rasti, zapravo sam zaboravljala da sam trudna. L i njegove potrebe, tatrumi kroz koje smo prolazili, nespavanje i ostale radosti. Jedino što me podsjećalo na činjenicu da sam trudna, bile su užasne mučnine i grozan umor. Onaj umor koji sam mogla u prvoj trudnoći nadoknaditi cjelodnevnim spavanjem.
Sjećam se, nakon svakog pregleda (u prvoj trudnoći), svi su uzbuđeno pitali kako je beba, što kaže doktor, je li sve u redu. U drugoj trudnoći, gotovo da me nitko niti ne pita kako je bilo. Moram priznati da me to zapravo čini tužnom. Bio je bitan onaj prvi pregled, i od tada, kao da smo zaboravili da u mom trbuhu raste još jedan mali čovjek. Da se razumijemo, pitaju, ali u usporedbi s prvom trudnoćom, neusporedivo. I dalje je L u centru pažnje, kako on proživljava moju trudnoću, je li svjestan. Normalna su to pitanja, i ja se pitam je li on svega toga svjestan, razmišljam kako će naš život izgledati kada dođe još jedno maleno biće u našu obitelj. Ali opet, žao mi je što drugo dijete zaista pada u sjenu prvog.
Kada sam prvi put bila trudna, svi su “titrali” oko mene. I to je divno. I to je nešto što zaslužujemo, pogotovo jer kada beba dođe na svijet, era našeg neopterećenog uživanja prestaje i započinje era sasvim drugačijeg uživanja, puno napornijeg! Ali, sada, kada čekam drugo, sama se brinem i o sebi i o trudnoći, i o mužu, i o L. Nema “titranja” oko mene i mog trbuščića, sva pažnja je oko mog prvog anđelka. Pretpostavljam da je i to normalno. Ne mogu očekivati da drugi pružaju mojoj trudnoći toliko pažnje, kada se i sama nađem u situaciji da me doktor pita u kojem sam tjednu, a ja pojma nemam. Jednostavno, ne stignem razmišljati, brojati i čitati o tome što se sve ovaj tjedan događa mojoj bebici u trbuhu.
Sada, kada je puno aktivniji, kada osjećam njegove udarce, vidim kako se on sam bori za malo pažnje. To je tako kada si drugo dijete. I ja sam drugo dijete. I znam kakva je to razlika. I znam što znači boriti se za jednaku pažnju. Sada, kada sam majka, mogu reći da shvaćam, ipak s prvim djetetom sve prvi put proživaljavaš, ali svejedno ću se boriti da se ne osjeti ta razlika koja postoji. Nastojat ću svoju ljubav i pažnju podjednako darovati i jednom i drugom djetetu. Nije to lagan posao, pogotovo jer prvo dijete uvijek drugo gleda konkurenciju, ne shvaćajući da činjenicom da si prvi, nemaš konkurencije, a taj dio shvatimo tek kada postanemo roditelji… Borba za maminu ljubav, to je vječna borba. Ali, na nama je, na meni je da im obojici dam podjednako pažnje…
SONJA
Supermama živahnog dječaka, s još jednim muškim pojačanjem na putu. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica na www.littlemisstwiggy.com, ganja diplomu na Pravnom fakultetu, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, gurman koji voli kuhati, obožavateljica kave, bez slobodnog vremena. Ovdje će dijelit s vama svoje avanture iz majčinskog života i savjete što obući izuzev pidžame i tajica.
