Došli smo na aerodrom prvi. Nas troje. Mama, tata i šestogodišnji curetak. Čekamo ostatak ekipe. Napokon stižu. Vidno uznemireni. Starija je mala već danima na antibiotiku, a mlađa je upravo pod temperaturom. Kratkim vijećanjem zaključujemo da će, dok mi stignemo do Japana, ozdraviti. U avionu će mirovati više nego da ostane doma s nonom i nonićem, uvjeravamo jedni druge. Priznajem, muči nas onaj crvić, što ako zakuri u zraku. Putna apoteka je tu, ali što ako… Uglavnom, nije, bez brige. Kako smo i predvidjeli, u Japan je stigla zdrava i spremna za istraživanje novog svijeta. Baš kao i svi mi.
No da se vratim na temu ove priče – kako preživjeti 24 sata na putu s djecom. Nekome se od same pomisli diže kosa na glavi. I to je razumljivo. Ali… a ovo je veliko ALI… nemoj da te nakostriješena kosa spriječi. Uostalom, to je samo frizura 😉 Naravno, možeš ostaviti djecu doma, ali možeš ići i s njima. Vjeruj mi kad ti kažem, uz malo pripreme, bit će ti najbolje.
U AVIONU
1. Ako je ikako moguće, uzmi sjedala do prozora. Klinci uživaju u pogledu. Tko ih može kriviti. Mi smo odabrali sjedala online, za svaki slučaj. Da ne bi na check-inu bilo… znate, ovaj, nema… pa ti objasni klincu da neće gledati kroz prozor
2. Pripremi žvakaće da im bude lakše kod polijetanja. Tako im se uši manje začepe. Ako putuješ s bebom, bočica ili cica mogu biti od pomoći. Neku djecu promjena tlaka smeta, neku ne. Ali ove stvari uglavnom olakšavaju situaciju.
3. Odmah kod bukiranja leta, zatraži „kids meal“. Djeca prva dobivaju hranu koja stiže u šarenim plastičnim kutijama, onako pravi lunch box. Na Qatarovom letu je bila značajno ukusnija od ove za odrasle. Između ostalog, dobiju sokiće, čokoladno mlijeko, voće, keksiće, slatkiše… Kad malo razmislim, drugi put ću kids meal probati tražiti i za sebe :D.
4. Ponesi mali dječji ruksak u kojem se nalazi sva zanimacija. Mi nosimo bojice, blokić, bojanke, bilježnice s pitalicama i zagonetkama, za ispunjavanje… Nekoliko minijaturnih figurica za igranje i karte. UNO je u našem slučaju rješenje za sve probleme i svaku dosadu. Što će se tebi naći u zabavnom ruksaku ovisi isključivo o tvojoj maloj osobi.
5. Zatomi Hitlera u sebi i pripremi se na više vremena pred ekranom nego što to doma dozvoljavaš. Pusti dijete da igra igrice i gleda crtiće. Dijete je onda sretno, a u avionu na dugom letu želiš sretno dijete. Kao i svi oko tebe.
6. San svakog roditelja putnika je upravo san. Onaj dječji. Na putu prema Japanu, nisam imala sreće. Valjda je cijeli avion spavao osim mog djeteta. Uključujući i nas. Ona je 9 sati bila budna, razgovarala sama sa sobom, gledala crtiće… u tišini… Ljubi ju majka. U svakom slučaju, ponesi mali jastuk i mini dekicu… bez obzira što to dobiju i u avionu… trebat će ti na aerodromu, tamo je polarna klima…. dijete stavi do prozora, glava na jastuk, noge po vama. I neka spava. A ti… koliko i kako možeš. Gospodin otac također. Bebe spavaju u malenim košarama, kao putnim krevetićima. Imali smo malu, malu bebu u avionu. Uglavnom ju nije bilo za čuti. Vrijeme je provela na relaciji krevetić-cica-krevetić. Nemoj mi sad s onim da tvoja ne bi tako sigurno. U slučaju da krenu s plakanjem, digni se i šetaj. Ne obaziri se na eventualne mrke poglede pojedinih putnika. Ni ti ne želiš biti u njihovoj blizini isto kao što oni ne žele biti u tvojoj, ali tu ste gdje jeste. Ignore je majka.
NA AERODROMU
Zagreb – Doha. Let je trajao oko 5 sati. Prošlo je bezbolno. Bile su dobre volje, još ih drži uzbuđenje. Slijećemo oko 1 sat ujutro po lokalnom vremenu. Sad nas čeka pravi test. Dugih noćnih sedam sati na arodromu do novog leta. Pustili smo ih da se rastrče. Ovaj je aerodrom vrlo kid friendly. Svako malo neka igraonica. Dinosauri. A tu je i onaj golemi medo. Stigli smo već u jedan drugi svijet – naša plava djeca su atrakcija. Ljudi se fotografiraju s njima. One poziraju u čudu.
KOLICA
E, da… Uzmi kolica čim ih vidiš. Obično se nalaze već na samom izlasku iz aviona. Nije me briga što mi dijete ima 6 godina. Vozit će se u kolicima, u nadi da će zaspati čim prije.
Vozimo ih prekrivene s dekicama. Kružimo. Svi skupa, pomalo umorni. Moja je zaspala prva. Volim ju najviše na svijetu. Zjenica oka moga. Na koga li je tako savršena. Najbolja je u svemiru. Odlazimo u tihu sobu da se i mi malo odmorimo. Kako sam ju parkirala, tako je otvorila oči. Momentalno mi je javlja PTSP. Podsjetnik na bebeće dane. Stavljam ju na sebe. Ništa. Legnemo na pod. Ništa. Oči su joj staklene. Jedva gleda, ali zaspati ne može. U međuvremenu, druge dvije spavaju snom pravednika. Sretnih li roditelja. Mi unezvjereni. Mala mora spavati, barem malo. Skoro pa mi suze na oči dolaze od muke. Stavljam ju opet u kolica. Lovim malo brži tempo. Izgledam kao luđak dok blijeda i čupava skoro pa trčim gurajući kolica. Bila sam spremna tako hodati do 7 ujutro, samo da se malo odmori. Srećom, zaspala je, na puna tri sata. Odahnula sam malo. Budim ju točno pred ukrcaj na avion.
Uglavnom, ako želiš putovati, nemoj da te strah i panika zaustave u tome. Spakirajte se i krenite. Stvorit ćete uspomene koje se ne mogu mjeriti baš s ničime. Ako ne želiš putovati, to je isto ok. Samo nemoj puniti glavu onima koji žele da nisu normalni, da maltretiraju sebe i djecu, jer što će djeca u Japanu/kamo god.
Uživat će, prijatelju. Uživat će.
ADRIANA
Mama koja se trudi biti super J Nekad uspije, nekad, ne… Uživa u swing plesovima, hula hopu, haljinama na točke i svemu što miriše na neka prošla vremena. Obožava prirodu, boje… a najsretnija je kada putuje. Na obiteljskom travel blogu Kruzovi donosi priče iz raznih krajeva svijeta.
