Pijem kavu s prijateljicom. Novopečenom mamom. Kako bi mirno popile kavu, imam strateški plan zabavljanja svog dvogodišnjaka, ne bi li u miru porazgovarale barem pola sata. Slikovnice, bojice, 3-4 autića i za krajnju nuždu Zločesti Ekran kako ga muž i ja zovemo – tablet. Pita mene moja prijateljica postaje li lakše. Što? Život kao mama? Biti mama jednom ljudskom biću? Na prvu, odgovorila sam – ne. Ali, kada sam uhvatila malo mira za razmišljanje o tom pitanju, dok sam ležala pored istog onog dvogodišnjaka i čekala da zaspe, a on se pritom zabavljao mojom kosom, prčkanjem po nosu, lupkanjem nogicama, cviljenjem i ostalim zvukovima koje proizvode dok konačno ne kapituliraju, shvatila sam da sam krivo odgovorila.
Zapravo, krivo je uopće postavljeno pitanje. Pojam “lagano” u majčinstvu ne postoji. U to sam sigurna. Ali, postoje faze. Obzirom da me ubrzo čeka prolazak kroz sve te faze od samog početka, prisjetila sam se svega što sam prošla s Lukom. I kako sam se pritom osjećala.
Prva faza bi bila kada dođeš doma s bebom. S malim čovjekom od svojih 50ak centimetara, umotanog u slojeve, slabašnog vratića, koji zapravo skoro stalno spava i papa. I kaka. Ali, tada si toliko umorna od poroda i od hormona koji divljaju tvojim tijelom, da jednostavno izgleda da je to najteža faza ikada. Sigurno će postati lakše, pomisliš. I hoće, kada se tijelo navikne na malo sati sna.
I prođe tih prvih dva-tri mjeseca kada izgledaš kao čudovište s podočnjacima do poda, i onda dolazi faza druga. Ona lakša faza, jer tijelo se već naviknulo, a ono malo biće se počelo osmijehivati, gugutati i komunicirati s tobom. To je divna faza. Ali, tada kreće faza uspavljivanja tog malog smotuljka. Ne ide to samo tako. Češća noćna buđenja, borba oko stvaranja ritma, nositi ga ili ne nositi kada plače, što ako se navikne (a navikne se nakon 45 sekundi što popustiš) i ostala bajna pitanja koja se vrzmaju po glavi, a na niti jedno nemaš odgovor. I znaš teoriju, znaš da moraš biti dosljedna, znaš razlikovati plač kada zaista nešto treba i plač kojim te poziva da ga razmaziš i nosiš i maziš čitav dan.
Faza treća – puzanje. Pomisliš kako jedva čekaš ovu fazu. A kad ono – neće više sjediti u kolicima. Pa zašto i bi? Shvatio je da se može sam kretati. I nije ga briga puže li doma po čistom parketu ili u parkiću prepunom kamenčića, opušaka i razmrvljenog stakla. Ali tebe briga. Tada kreće nošenje. Jer, ok, bebi je i to je kretanje. Ali, tada beba ima već finu kilažu, a naša leđa su sve slabija i umornija.
Faza četvrta – hodanje. Napokon je prohodao i pomisliš kako nema više pogrbljenog položaja tijela, on je napokon samostalan i ona dosadna kolica možemo spremiti i šetati gradom nas troje, za ruke, onako kao iz filmova. Dok te ne lupi stvarnost. Beba tj. sad već dijete ima svoj smjer u kojem želi ići. Ne samo da ima smjer, već nema pojma za opasnosti koje vrebaju, poput prijevoznih sredstava. Zapravo, fizički je ovo vrlo naporna faza. Naš L nije htio dati ruku. Osim toga, toliko je pun energije da on stalno trči. Nema faze mirnog hodanja. A kada se umori od trčanja, onda želi da ga nosimo. Ma nemoj?! I pomislimo – nema šanse, hodaj, jer možeš. A on nas samo pogleda i legne na pod. nasred trga / trgovačkog centra / livade i ostalih javnih mjesta. Pa ga sad ti ostavi i budi dosljedan. Dan bi mi za dosljednost i upornost trebao trajati 59 sati.
Na kraju ove sage, kreće ona faza koja je fizički manje zahtjevna, ali psihički izrazito naporna. Faza zvana ODGOJ. Izrazito teška faza. Zato jer odgajaš tog malog čovjeka, ali i odgajaš sebe. Prvi put si mama, prvi put te osoba koju voliš više od svog života, gura do krajnjih mogućnosti i granica. Gura te da ispitaš samu sebe. Kako odreagirati kada je neposlušan, kada baci tanjur hrane na pod, kada viče jer mu ne daš onaj Zločesti Ekran s početka teksta. Kako ga odgojiti i naučiti što smije, a što ne? Nisu sva djeca jednaka, tako da odmah prestanite s razmišljanjem da ga treba po guzi / beskonačno razgovarati mirnim glasom / staviti ga u kaznu / viknuti / zaprijetiti / ignorirati i ostale metode. Ne znaš koju od svih primjeniti, jer tvoje dijete je tvoje dijete, posebno, jedinstveno i zpravo takvo kakvo je. Pronaći metodu kojom nećeš izgubiti živce, nećeš istraumatizirati dijete, ali ćeš ga odgojiti u zdravu i zrelu osobu – to je ta najteža faza. Koja nikada ne prestaje. Ili prestaje dok se ne oženi. A tada, tada opet kreće ona faza – biti svekrva. Ali, o tome je već naša Petra pisala, pa bolje da se zaustavim.
Postaje li lakše? Postaje, jer to biće voliš svakim danom sve više i sve jače i sve bezgraničnije. Od kada vidiš da mu srce kuca na ultrazvuku.
SONJA
Supermama živahnog dječaka, s još jednim muškim pojačanjem na putu. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica na www.littlemisstwiggy.com, ganja diplomu na Pravnom fakultetu, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, gurman koji voli kuhati, obožavateljica kave, bez slobodnog vremena. Ovdje će dijelit s vama svoje avanture iz majčinskog života i savjete što obući izuzev pidžame i tajica.
