Petak navečer. Ispred ulaznih vrata.
Mama: Zovite ako išta treba.
Dadilja: Ne brinite.
Mama: Večera vam je u hladnjaku, samo je malo podgrijte.
Dadilja: Da, rekli ste.
Mama: Jede oko 7.
Dadilja: Da, znam, rekli ste.
Mama: To je za pola sata.
Dadilja: Da…
Mama: Ali možete i ranije dati, Vi vidite…procijenite…ako bude…
Tata (koji već 10 minuta stoji kod auta, prekida ju): Ljubavi, idemooo!! Zna žena sve, nije joj prvi put.
(Dadilja se ljubazno nasmiješi. Stoti joj je put, ali svaki put je isto.)
Mama: Oprostite… malo me frka…
Dadilja: Sve je u redu. Imam Vaš broj mobitela i od Vašeg muža također, probajte se opustiti i zabaviti.
Mama: Nećemo mi dugo.
Dadilja: Ma znam.
Tata: Ajdeeee.
I napokon odu.
U restoranu.
Mama: …i ona me pogleda tim svojim velikim plavim očima i kaže MAMA. Skoro sam se rasplakala.
(Smiju se.)
Tata: A kako je gledala one mace danas, pa mijaukala.
Mama: Haha, daaa. (Oponaša svoje dijete kako je mijaukala) Miaaa, miaaa, hahah.
Tata: Preslatka je.
Mama: Baš je.
(Pola sata poslije.)
Tata: Ne kuži on da ja nisam spavao sinoć cijelu noć jer mom djetetu raste očnjak i da još k tome ima proljev!
Mama: Ma boli ga briga. Trebao si mu reći.
Tata: I jesam!
Mama: I? Što je bilo?
Tata: Onda me kreten pitao da šta uopće radimo djecu kad nas toliko muče.
Mama: Kreten!!
Tata: Kreten…
(Oboje se zamisle na par sekundi. Onda ona izvadi mobitel i pusti snimku.)
Mama: Slušaj kako slatko kaže TATA.
(Gledaju snimku. Oboje se raspekmeze.)
(Pola sata poslije. )
Mama: Nije mi se ništa javila.
Tata: Onda je sve u redu.
Mama: Pa da. Zvala bi da nešto treba.
Tata: Naravno.
(30 sekundi poslije.)
Mama: A da ipak pošaljem poruku?
Tata: Ma neee. Pa sve je u redu.
(30 sekundi poslije.)
Tata: Pošalji ajde.
(Mama je poslala poruku. Čekaju odgovor. U tišini. Prošla je minuta. Minuta i pol. )
Mama: Joj, ne odgovara. Da nazovem?
(Zvuk nove poruke.)
Mama: Spava.
(Zvuk još jedne poruke.)
Mama: Gle i sliku je poslala.
(Gledaju sliku svoje curice kako spava.)
Mama i tata: Predivna je.
(Sjeli su u auto.)
Mama: Baš mi je ovo trebalo. Hvala ti puno.
(Poljube se.)
Tata: Idući put nju šaljemo van, a mi ostajemo kod kuće.
(Slatko se nasmiju. Poljube se. Poljubac je dug i nježan. On ju pomiluje po kosi.)
Tata: Hoćeš da popijemo još čašu vina? Možemo u onaj naš kafić…
Mama (prekida ga luđački): Ma šta ti je?? Jedva sam preživjela ova tri sata, vozi kući!!!
PETRA
Po profesiji akademska glumica, završila je magisterij glume i lutkarstva u Osijeku i trenutno je zaposlena u Gradskom kazalištu Zorin Dom u Karlovcu, majka je četveromjesečne Korane. Uvijek je voljela pisati, ali trudnoća i majčinstvo su u njoj probudili poriv da piše za djecu i mlade. Piše u pauzama od dojenja, kad ju Korana razbudi (a ona zaspi), a ideje joj većinom padaju kad ju uspavljuje. Prvi njezin tekst za dječju predstavu “Veliko pužovanje” ponovno je na repertoaru u kazalištu u Karlovcu, a drugi tekst “Tko nema u vugla, googla”, nastao u prvim mjesecima Koranina života, uprizoruje se u kazalištu u Sisku. Riječ je o predstavi za mlade u kojoj se susreću dva svijeta – djevojka koja voli čitati knjige i ne posjeduje mobitel i dečko koji prati najnovije trendove i pravi je majstor za elektroniku. Petra s nama dijeli svoje majčinske avanture.
