Bio je to još jedan dan ispunjen negativnom energijom nezadovoljnih ljudi, nekulturnih riječi, loših i tužnih vijesti o posljedicama nasilja i neodgovornosti, crnih i pesimističnih prognoza, javnih prepucavanja, nestručnih rješenja, pogodovanih poslova, terminalnih zdravstvenih dijagnoza, ljudi gladnih doslovno i figurativno… mogla bih nabrajati unedogled, no ono što me posebno dotaklo bilo je dijete koje me kod kuće dočekalo emotivno povrijeđeno jer je svjedočilo zlostavljanju psa od strane njegovog vlasnika u blizini škole. Gledajući me suznih očiju, tražilo je objašnjenje.
Taktičnim odgovorom i zagrljajem ugasila sam požar njegovih emocija kako bi mogao koncentrirano napisati domaću zadaću i miran zaspati na vrijeme. No ja nisam ostala mirna.
Te sam noći odgovarala sama sebi na brojna pitanja koja nam i naša djeca mogu postaviti: Jesu li naša i sva buduća djeca zaslužila ovakav svijet? Nisu. Jesu li ona kriva? Nisu. Mogu li ona birati svijet u kakav će doći? Ne mogu. A tiče li ih se sve to? Da! Pogađa li ih? Vrlo. Jesu li nesretna zbog toga? Jesu. Jesu li bespomoćna? Jesu! I konačno, mogu li supermame promijeniti svijet nabolje? Itekako! Svijet u svojim i očima svoje djece!
Bez imalo odugovlačenja podvukla sam crtu, rekla “dosta” te započela svoju misiju da vlastitoj djeci uljepšam svijet. Možda sam smiješna, utopist, sanjar, emotivac…. Možda griješim ako smatram da ću počevši od same sebe i svoje djece, pokrenuti domino efekt na sve ostale. Ali sam i borac i znam da vrijedi pokušati. Ne radi se samo o vlastitoj percepciji i prezentaciji svijeta i događaja djeci, već i o svakodnevnom mijenjanju same sebe. Pozitivan i optimističan stav, osmijeh na licu, skromnost, te svakodnevna zahvalnost i vjera, ključ su kojim otključavam vrata jednog novog, puno ljepšeg i ugodnijeg svijeta. Istog, gore navedenog svijeta, ali s jednog drugog kuta gledišta. Svijeta pozitive, jednostavnosti, veselja, empatije i ljudskosti. U tom svijetu nema osvete, zavisti, ljubomore, pohlepe, nasilja.…
Iako je katkada teško na apsolutno sve gledati pozitivno, zanemariti i/ili kontrolirati emocije i ozbiljnost situacije, moramo razmišljati o našoj djeci koja itekako mogu imati posljedice naših nepromišljenih reakcija. Ona su čisto platno za umjetničko djelo. Na nama je samo da ih ispunimo bojama. Toliko su skromna i zahvalna, bezazlena, nepokvarena… a mogu biti tako ranjiva. Ona ne traže mnogo. Pažnjom, zagrljajem, osmijehom, igrom i maštom možemo postići toliko mnogo! Stavljajući ih u ulogu junaka iz priče možemo im simbolično približiti svaku životnu situaciju. Suočavajući ih sa scenarijem uspjeha ili neuspjeha radimo na njihovom prihvaćanju ishoda i ukazujemo na pouku koju mogu nakon toga izvući. Pohvalama gradimo njihovo samopouzdanje, obzirnošću prema drugima u zajednici razvijamo empatiju, učimo ih prihvaćanju različitosti, pomaganju drugima, opraštanju, ravnoteži između materijalnog i duhovnog. Budimo tu svaki put kad im zatreba pomoć, ali ih pustimo i da pokušaju sami. Dozvolimo im pogreške. Ne tolerirajmo fizički napad niti bilo koji vid zlostavljanja. Učimo ih radnim navikama i disciplini, ali ostavimo prostora i za njihovu maštu i ideje, poštujmo njihovu osobnost, slobodu i prava. Vodimo ih u prirodu, potičimo na osjete zvuka, dodira i mirisa, kretanje i zdravu prehranu. Stvorimo vrijeme za zajedničke trenutke. Slušajmo što nam oni imaju za reći i razgovarajmo mnogo! Budimo tu za jutarnji poljubac i priču za laku noć. Veselimo se i budimo zahvalni na svakom novom danu i prilici za dobro djelo i nova znanja. Za još jedan zajednički izlazak i zalazak sunca.
Stvorile smo svijetu nove ljude i njima ćemo jednog dana prepustiti taj svijet. Djeca su budućnost za koju im želimo da bude lijepa. Čarobni štapić je u našim rukama – neka im bude najljepša!
IRENA
