Sakrila sam ovaj tekst ovdje, jer mislim da ovo što mislim napisati nikako ni bih mogla objasniti svojem bračnom supatniku. Između ostalog zar ovo svojevrsan “safe zone” i mjesto gdje se možemo potužiti jedna drugoj. Kad već nema Žuži da se njoj potužimo jer budimo realni, Žuži je imala najbolje savjete. Radi se o nekoliko bračnih nesuglasica koje su starije od Metuzalema, dinosaura, i kruha iz ledenice.
Postoje dvije klasične situacije u kojima se prepozajem svaki dan. Prva je ona gdje dolazim kući, umorna od posla. Skidam kaput, i odmah u kuhinju/dnevni/kupaonu isprazniti/napuniti mašinu i maknuti lego bombice sa poda. Cipele skidam negdje usput, odjeću mijenjam tek iza svih ovih radnji.
On dolazi kući, umoran od posla. Skida kaput, cipele, presvlači se uzima mobitel i ide na zahod. Jer na toaletu čovjek mora imati mira, stabilan wifi i trideset minuta vremena.
Ako ste sada dobili poriv napisati kako je vaš muž baš super i kako to kod vas nije tako, molim suzdržite se, jer ovaj tekst je za sve nas sirotice kojima je. Tako.
Mislim da smo si sa svim tim feminiziranjem napravile baš finu medvjeđu uslugu. Radimo iste ili slične poslove kao naši muževi, dolazimo kući u isto vrijeme i radimo još tri tone poslova. Zato jer smo žene i jer smo majke.
Neću valjda dopustiti da mi netko drugi “čisti kuću”, jer neće to dobro napraviti. Zapneš tristoti put u smjeru tvoj muž- usisavač. Uporna si kao Dinamovi napori oko Lige prvaka.
I onda krene vječna rasprava kako je on umoran od posla, i kako ne može sad usisavati ili pospremiti posuđe od jučer.
Sliježeš ramenima, i napraviš to sama jer “resistance is futile”.
Krivo curke.
I kakva si ti to mater ako ne napraviš sa djetetom dvadeset kila malih kolačića tjedno. Kroz igru, jer kolačići su zapravo igra.
Usputno rečeno, kada moram birati između dvadeset kolačića kroz igru i pospremanja stana, idu kolačići. Radite kolaže, igrate UNO, kuhaš ručak, crtate i nemam pojma još šta. Shvaćate me valjda.
Stvar je u tome da ga ne smiješ pustiti da ne usisa, ili ne pospremi, bez obzira jesi li stay-at-home mama ili biznis žena-zmaj, došao on kući umoran ili ne.
Vaša bračna zajednica je kohabitat dvoje ljudi u ljubavi (i zajedničkom prostoru) i tako se treba ponašati.
Ili uzmite čistačicu, i problem riješen. Između ostalog, Amerikanci smatraju da ukoliko sam pospremaš stan zapravo nekome otkidaš kruh iz usta. Ili si siromašan.
Što me dovodi do neslagalice i klasične situacije broj dva.
“Ja ovdje zarađujem i zna se tko donosi ukuću.”
Namjerno sam ovu zadnju riječ krivo napisala, kako bih vam mogla fonetski dočarati porijeklo ove sintagme, za koju se empirijski smatra da potječe iz zemlje majke – Hercegovine.
Okej, prije nego prevrnete očima i odlučite proslijediti ovaj tekst frendici Anice Kovač, čija bi me reakcija i medijska pompa mogla stajati titule naj NEkomunikatora godine, let me rephrase.
Odmah poslije Crnogoraca, Hercegovci su mi najkul ljudi. Jer Crnogorci su top topova vrh vrhova, pa ovi dolaze kao potonji.
Ideja hercegovačke obitelji, i ono što predstavlja – ambicioznog muškarca u bijelim čarapama i mokasinama, i prelijepe stay-at-home žene zmaja sa četvero dječice od uha do uha, urednom kućom i sedam očenaša za večeru, mi se zapravo dopada. Može i bez očenaša, ali o tome drugom prilikom.
Jer tu se sve lijepo poznaje, i svatko zna svoje mjesto.
Ali niti je ova rečenica izašla iz ustiju mojeg supruga, niti smo mi prosječna hercegovačka obitelj.
Mi smo zagrebačka mlada obitelj, srednja klasa, oboje zaposleni, BEZ kredita i sa službenim automobilima. Bubrezi u loju, reći će te.
Raspodjela financija dok je jedan član onemogućen (nezaposlen ili na porodiljnom) je vrlo zahtjevna. Navikla sam uvijek imati svoje financije, kojima raspolažem kako mi se hoće. Barem jedan mali dio koji nije odlazio na račune, vrtiće, izlete, i općenito zajednička trošenja.
Pričam o novcu za Zaru. Ma bolje da napišem H&M i Pull&Bear, koga ja zavaravam. Ovi dućani koji imaju & ili završavaju na -arius ili shka. Za kretenski skupu balajaž, dekupaž , ombre ili što je već sad moderno frizuru. Izlazak sa frendicama, plus taksi vamo-tamo. Da ne duljim, pampering money.
Kako sada, kada ili nemaš prihoda, ili su u obliku prilično dobre porodiljne naknade 3.991,00kn fala lepo nečija mjesečna plaća, ali nije moja plaća.
Kako to izvedete? Oprosti, treba mi tristo kuna za dućane na &, arius i shka? Ili daš mi četiristo kuna za večeru, dva gin-tonica i taxi?
U meni je zapravo problem, jer nisam navikla pitati novac. Pa ga jednostavno ne pitam.
Ne otvaram kutije iz Zare na insta storyu iz dvadeset uglova uzdišući pritom ajme koja ekstaza, dajte se saberite pa to je samo kutija. Nemam četiristo raznih gadgeta za hraniti/oblačiti/nosati dijete, bunker umjesto kinderbeta iz Ikee za 150kn, i kolica od tri hiljade eura. Našla sam rabljena McLaren na Njuškalu za 600,00 kn, dobra su. Još se nisu raspala.
On a lighter note, još sam i #antibloger, to su oni koji ne dobivaju tjedno tri vrećice koje “poštar nam je došao, wooow”. Tako nekako hiberniram do 11.ožujka plus 107 dana kada ću morati natrag na posao, jer ne želim žicati dvadeset kuna za kavu, a preglupa sam da se drugačije dogovorim.
Vidite sada kako mi ideja hercegoačke prelijepe stay-at-home žene zmaja nije odbojna. Dapače.
Recite mi, kako vi to radite?
MARGARITA
Mama po zanimanju, boss lady po zvanju. Rođena sam u Jelsi na otoku Hvaru, gdje sam provela djetinstvo, živim i radim u Zagrebu. Mama sam jedne tanzmanijske nemani koje se zove Cvita, i od nedavno jednog malog slatkog dječaka po imenu Rudi. Veliki sam zaljubljenik u sport, ne mogu se kontrolirati u dućanima sportske opreme i imam previše tajica sa histeričnim uzorcima. Imam neku vrstu adhadea sa hobijima i zanimanjima, tako da volim obožavam piliti stvari, šivati, raditi nakit, i voziti motor. Najradije se izražavam kroz pokretne priče – kadrove filma, što ćete imati priliku ovdje vidjeti.
Instagram: @margot_margarita
YouTube: Margot
