Zadnjih par dana moje misli su s tom obitelji. Boli me duša jer razmišljam o njima i njihovom užasnom gubitku. Boli me duša zbog svakog izgubljenog dječjeg života. Svake dječje suze isplakane zbog krivih razloga. Nedavno sam pisala o nasilju nad djecom, kako je većina nas doživjela određene oblike zlostavljanja, bilo fizičkog ili verbalnog. Nisam znala da je toliko uzelo maha. S jako puno roditelja razgovaram, moja generacija većinom ima djecu, neki od njih su i školskog uzrasta i nema toga tko ne proživljava zlostavljanje.
Biti odlikaš je oduvijek bila “rak rana” i povod za maltretiranje. Međutim, danas, maltretiranje proživljavaju ne samo odlikaši, nego i sportaši, pijanisti, balerine, plavuše i crnke, nježne i muškobanjaste, danas je sve povod za maltretiranje. Djetinjstvo današnje djece se svodi na preživljavanje. Jer, došlo je do toga da djeca to više ne mogu trpiti, da odustaju od života jer više ne mogu. Srce mi se slama zbog toga.
Kako je došlo do toga? Kako? Jesmo li previše zaokupljeni poslom? Jesmo li previše strogi, pa klinci takve stvari ne žele podijeliti s roditeljima? Jesmo li previše popustljivi? Je li tehnologija uzela toliko maha da ne možemo ograničiti djeci korištenje iste, pa u svoje slobodno vrijeme pronalaze kojekakve igrice i aplikacije koje im na kraju unište život? Zašto nitko o svemu tome ne priča?
Jedan od naših projekata je više se pozabaviti ovom temom. Imamo velike želje i puno volje da to napravimo. Ali, na prvom koraku smo naišle na otpor. Ne želi se o tome razgovarati jer nitko ne želi takvu reputaciju, nitko ne želi da se određena škola spominje u kontekstu nasilja. Kako je to moguće? Zar nije cilj da pružimo zaštitu onima koji proživljavaju traume? Zar je bitnija reputacija od jednog dječjeg života? Sad se pitam što može biti bitnije od dječjeg života? Što? Zašto se ne priča više o ovoj temi? Je li potrebno da djeca sama sebi oduzimaju život jer ne znaju kako izaći na kraj? Zašto ne kažemo stop nasilju?? I roditelji i učitelji i profesori i političari, SVI. Pa to je toliko potrebno! Na kome ostaje ovaj svijet ako ne na našoj djeci? A kakav im svijet mi ostavljamo? Svijet u kojem se laprda o ustašama i komunistima, umjesto da se priča o onome što se SADA događa, što se NAŠOJ DJECI DOGAĐA!
Nije sramota priznati da ti je promaknulo, da nisi primjetio, jer smo sami opterećeni svakodnevnim životom. Ali, nije važan naš ego, važno je da na vrijeme otkrijemo ako se i događa nešto loše, pa to krenemo ispravljati! Važno je da pomognemo našoj djeci. Važno je da sami sebi postavimo prioritete i kažemo da UVIJEK trebamo naći vremena za razgovor s našim malima. I kad smo umorni i nervozni, uvijek.
Smeta me toliko govorancije o dječjim pravim. Koja su to dječja prava? Zvuči mi kao paravan. Koja dječja prava kada nećemo govoriti o onome što ih muči? Kada nećemo glasno reći “i ja sam to proživio, i evo me tu, dobro sam”, kada se djeca nemaju kome obratiti jer je malo onih koji zaista žele promjenu. Koja dječja prava? Da ne smijemo viknuti kada ne slušaju? Time uskraćujemo sebi mogućnost da odgojimo djecu, da stvorimo autoritet, da razgovaramo prijateljski, ali da se opet zna tko je roditelj, dajemo im mogućnost da profesorima i učiteljima pljunu u lice, jer profesori i učitelji ne smiju ništa reći. A zašto ne smiju ništa reći? Zato jer se boje. Pa je li to normalno? Je li normalno da dijete dobije jedinicu jer nije učilo, a roditelji dolaze u školu i pitaju profesore zašto im dijete ima jedinicu? Stavljamo vlastiti ego prije koristi naše djece. Pa valjda nam je cilj da nam djeca nešto nauče, da se nauče odgovornosti za svoje postupke, a kako će to naučiti ako nemaju nikakav autoritet. Tko će zlostavljaču stati na kraj, tko će ga pokušati promijeniti, pokazati mu da griješi? Tko će ih to naučiti kada mi roditelji radimo prekovremeno, dolazimo kasno doma, ljuti jer nas šef maltretira, pa ni nemamo vremena za našu djecu, nego se oni životu uče na internetu. Nemamo vremena niti živaca razgovarati. Što se to događa s ovim svijetom?
Zašto je djetinjstvo postalo preživljavanje? Zato jer nam čitavo društvo počiva na klimavim i korumpiranim temeljima gdje su novac i ugled važniji od ČOVJEKA. Dolaziš doma nervozan s posla jer te maltretirao nadređeni, ispuhuješ se pred obitelji i pred djecom, to tvoje dijete odlazi u školu i iživljava se nad vršnjacima, jer nema pažnju koja mu je silno potrebna od roditelja, to izmaltretirano dijete dolazi doma i ne govori svojim roditeljima da mu se nešto događa, jer su o njegovi roditelji prezaposleni, umorni i izmoreni od svega, pa šuti i trpi. Do kada? Kakav je to začarani krug? Čak i u ovom lijepom svijetu instamama, dijeljenja vlastite intime i iskustava s drugima, doživjela sam ružne stvari. Od odraslih osoba, od jedne možebit majke, sestre, tete? Otvaranje lažnih profila i slanje odvratnih poruka prepunih mržnje. Trolanje po internetu… Pa kako se to ikome da? I zašto se onda čudimo što djeca to rade jedni drugima? Pa vide upravo nas kao primjer. Kakav smo mi primjer svojoj djeci? Puno je neodgovorenih pitanja. Previše je suza i puno previše izgubljenih i uništenih dječjih života. Kako to možemo promijeniti? I nemojte mi reći da ne možemo, jer možemo, samo fali volje i hrabrosti! Još jednom pitam – zašto je djetinjstvo postalo preživljavanje?
SONJA
Supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica na www.littlemisstwiggy.com, ganja diplomu na Pravnom fakultetu, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, gurman koji voli kuhati, obožavateljica kave, bez slobodnog vremena. Ovdje će dijelit s vama svoje avanture iz majčinskog života i savjete što obući izuzev pidžame i tajica.
Blog: Little Miss Twiggy
Instagram: @littlemisstwiggyblog
