Imam prijateljicu koja je, igrom života, u sekundi postala samohrana majka. Muž joj je umro kada je bila točno na pola trudnoće. Grozno, vjerojatno ste pomislili. I je, stvarno je grozno. U jednom trenutku imaš sve, a u drugom ne znaš kamo bi od boli koja te ubija. Kada biste ju upoznali, ne biste nikad rekli da je proživjela (i još uvijek proživljava) nešto tako. To je žena čiji osmijeh obara s nogu. Nježne je pojave, a britkog jezika i izuzetno je duhovita. Ali najviše od svega, ona je lavica. Ona je izuzetno jaka žena. Nemojte zamijeniti ranjivost s njenom snagom. Ona će se slomiti, ona će plakati i biti tužna, ali će svakog dana iznova pronaći makar djelić snage da svojoj curici pruži najveću moguću ljubav i da joj predstavi svijet oko sebe u najboljem svijetlu.
Zašto pišem o njoj? Ovih sam dana bila baš osjetljiva, tužna. Što zbog lošeg i hladnog vremena, što zbog bolesti koja bi malo uhvatila mene, pa prešla na mog dragog, pa na naše dijete i onda opet na mene i tako u krug (bolest u čovjeku baš probudi tugu i melankoliju). I u toj tuzi, moji problemi činili su mi se najvećima na svijetu. Da li dobro radim? Da li imamo dovoljno novaca? Na kakve gluposti trošim svoje vrijeme….? Puno, previše pitanja prošlo mi je kroz glavu. Kako to obično biva, život ti pošalje znak.
Meni je došla poruka od te moje prijateljice. Njena je curica isto bolesna, eno ih u bolnici, malena ima temperaturu skoro 40 i još k tome ju je uhvatila želučana viroza. Pa je li moguće?! I onda mi pošalje snimku – njena malena šeta bolničkim hodnikom i pjeva! A pritom „kuri“ 39,5. Ona pjeva. Mama ju zazove imenom, ona se okrene, pogleda u kameru i pošalje najtopliji mogući osmijeh. Vrući osmijeh, kad bi ga mogli izmjeriti, bio bi topliji od te njene temperature! Osmijeh, koji, ne samo da govori „Mama, ne brini se“, nego i „Mama, ti si zbog mene i u najtežim trenucima nosila osmijeh na licu, evo sad ću se i ja izboriti osmijehom“.
I tada pomislim kako je moja prijateljica lavica na svijet donijela još jednu lavicu koja će svojim stavom moći mijenjati svijet. Ta njena poruka izbacila me iz kreveta, iz samosažaljevanja i iz sivila koje me okruživalo (i koje sam sama još stvorila) i opalila me poput munje. Nije bila ni svjesna koliko je utjecala na mene.
I zato dijelim ovu priču sa svima vama. Znam da sve u sebi imamo neviđenu snagu. Znam i to da možemo biti beskrajno tužne i isplakati ocean suza, ali nakon toga ćemo ustati jače nego ikad.
Možemo biti jedna drugoj podrška čak i kad ne znamo za to.
Možemo jedna drugoj dati hrabrosti, čak i kad mislimo da smo najslabije.
Možemo mijenjati svijet, čak i kad mislimo da nema nade.
Jer uvijek si nekome inspiracija, čak i kad ne znaš za to.
PETRA
Po profesiji akademska glumica, završila je magisterij glume i lutkarstva u Osijeku i trenutno je zaposlena u Gradskom kazalištu Zorin Dom u Karlovcu, majka je četveromjesečne Korane. Uvijek je voljela pisati, ali trudnoća i majčinstvo su u njoj probudili poriv da piše za djecu i mlade. Piše u pauzama od dojenja, kad ju Korana razbudi (a ona zaspi), a ideje joj većinom padaju kad ju uspavljuje. Prvi njezin tekst za dječju predstavu “Veliko pužovanje” ponovno je na repertoaru u kazalištu u Karlovcu, a drugi tekst “Tko nema u vugla, googla”, nastao u prvim mjesecima Koranina života, uprizoruje se u kazalištu u Sisku. Riječ je o predstavi za mlade u kojoj se susreću dva svijeta – djevojka koja voli čitati knjige i ne posjeduje mobitel i dečko koji prati najnovije trendove i pravi je majstor za elektroniku. Petra s nama dijeli svoje majčinske avanture.
