anđeo s down sindromom

Prošli tjedan prošao je u znaku šarenih čarapa i Downovog sindroma. Mi smo ovaj tjedan upotpunile naš team s novom supermamom, Tinom. Supermamom superdječaka Luke s kromosmom više. Supermama Tina i superdječak Luka imaju i supertatu, koji je k tome i bloger. Danas dijelimo njegov tekst, koji nas je dotaknuo i htjele smo ga podijeliti s vama.

“Nakon sedam godina bezuspješnih pokušaja, niza pregleda, pretraga, molitvi, napokon sam dočekao i doživio (preživio) vijest da ću postati otac.Tada sam shvatio što znači uzrečica “odsjekle su mi se noge”, mjesec dana sam se poskrivećki štipao, proučavao plusić na testu i nalaz od bete. Kada je prošlo tih mjesec dana stvar je legla na svoje mjesto (ima nas kojima treba duže vremena da shvate što se događa),osjećao sam ogroman ponos, hodao sam visoko uzdignute glave i s osmijehom od uha do uha. Hodao sam kako bi naši ljudi rekli “kao da sam oslobodio Vukovar”! Trudnoća je tekla u najboljem redu. Sve savršeno. Križao sam dane na kalendaru kao u vojsci i maštao o tome kakav ću biti tata. Dva tjedna do termina odlazimo na redovan pregled. Atmosfera savršena. Vozimo se prema liječniku, smijeh, pjevamo, trešti muzika…Liječnik nas prima. Sve je ok, idealno, ali za svaki slučaj će pogledati koliko je supruga “otvorena”. Pogledao sam prema liječniku, vidio da je promijenio izraz lica, osjetio sam neku tjeskobu i nelagodu. Jednostavno,osjećam da nešto ne valja. Poslao nas je na ultrazvuk. Po izrazima lica kužim da nešto ne štima. Vraćamo se kod doktora i on nas ispituje imamo li auto. Odgovaramo da imamo, a on će na to: “Direkt Petrova, ja sam zvao, čekaju vas na porti. Danas ćete roditi. Napravit ćemo sekciju, ništa strašno, sve je ok. Nemate dovoljno plodne vode pa da se dijete ne muči. Ništa to nije rano, bit će to sve ok,ajde sad i sretno!” Tada sam po drugi put shvatio što znači “noge su mi se odsjekle”! Sjedam u auto i vozim. Supruga plače, tješim je da je sve ok. Pomalo sam i sretan jer ću danas postati tata. Čak sam i uspio umiriti suprugu(barem mislim). Dolazimo u Petrovu. Sve je normalno, nema panike među osobljem, uobičajena procedura. Suprugu odvode u neku sobu, ja ostajem na hodniku čekati da mi jave da vidim sina. Proša su dva sata, a ja i dalje čekam. Nikog nema, nema nikakvih informacija. Odjednom mi zvoni mobitel, zove frend za cugu, govorim mu da sam u Petrovoj i da sam zabrinut i nervozan, da ću poluditi jer mi sve to predugo traje. On me smiruje i kaže da poznaje sestru koja radi tamo, da će je nazvati pa će mi se javiti. Opet me zove i kaže:”Frende ništa se ne brini, žena ti za 5 minuta ide na carski, a za 15 minuta si tata. Javi kad se rodi pa idemo slaviti.” Malo sam se smirio. Nakon sat vremena voze suprugu na krevetu. Odahnuo sam. Mislio sam da je gotovo i da ide na odjel. Supruga me hvata za ruku i kroz suze mi kaže da ide na carski. Ne mogu vjerovati, zar tek sad?! Pa ja sam mislio da je sve gotovo. Babica mi kaže da ostanem ispred vrata tako da mogu vidjeti sina kad bude gotovo.Opet čekanje, napetost, neizvjesnost…Prolaze sati, a ja ništa ne znam. Već sam toliko otupavio da ne znam da je prošlo 3 sata otkad sam zadnji put vidio suprugu.Napokon dolazi doktorica i govori mi da je s mamom sve ok, sad je na intenzivnoj. Pitam za dijete,a ona me blijedo gleda i pita da što mi nisu pokazali bebu?! Već je bila ponoć kad su me pozvali da vidim dijete. Ulazim u sobu. Svi me promatraju. Nitko ne čestita. Pedijatrica me odvodi pred inkubator i kaže to je vaš sin. Opet su mi se noge odsjekle (po tko zna koji put taj dan),leptiri u trbuhu, u duši, usta suha, zanijemio sam.Osjetio sam da mi polako suze oči, suze vjerojatno od ljepote koju gledam ispred sebe. I dok ja nijemo gledam u sunce, pedijatrica govori, to je mali borac. On je zdrav samo malo drukčiji od drugih. Pogledam je ravno u oči taman kad izgovara on ima Downov sindrom! Mrtav hladan kažem, nema veze, bitno da je živ i zdrav. Cijela soba je zanijemila, ne vjeruju što su čuli, nakon toga se svi dižu i čestitaju, iako me čudno gledaju i ispituju jesam li siguran da znam što mi je doktorica htjela reći. Odgovaram da znam i da sam svjestan. Rekla mi je da je malo drukčiji od drugih zato što je on anđeo. Anđeo s downovim sindromom. Nakon toga su mi još jedanput čestitali te sam primjetio da su i njima zasuzile oči. Vjerojatno zbog toga što je s nama u sobi bio anđeo! Krenuo sam potom u intenzivnu supruzi priopćiti vijest. Duboko udahnem, u sebi kažem budi muško, dolazim do nje, pogleda me ravno u oči i pita:”I?jesi ga vidio? Kakav je?” Odgovaram:”Super je, čudno posebanima downov sindrom!” Oči joj se ispuniše suzama, ali nije imala snage plakati. Leži nepomično i tupo pilji u strop. Primam je za ruku, razvučem osmijeh i kažem: “Stara sve je ok, pa mi smo posebni. Ti imaš velike uši, ja imam ogromne madeže po tijelu i veliku glavu. Imamo psa koji ima epilepsiju i sad još imamo anđela s downovim sindromom. Da hoćeš da ti se tako posloži ne bi nikad uspjela, stvarno smo posebni!” Sestre su me blijedo gledale i vjerojatno žalile misleći da nisam previše čist, ali briga me za to! Napokon sam imao obitelj. Posebnu obitelj koju će od tog dana promijeniti (nabolje) i usrećiti jedan posebni anđeo! Još sam rekao da pošto ima kose okice, da razmislimo o imenu, možda neko japansko, uvijek možemo reći da si imala aferu s Japancem, a ja pošto sam dobar čovjek sam ti to oprostio i prihvatio tebe i dijete! Razvukla je osmijeh od uha do uha, pogledala me i rekla:”volim te budalo!” Otišao sam doma sa smiješkom na licu, ispunjen i zadovoljan. Ponosan jer sam na dar dobio posebnog anđela čija je misija da me učini boljim, sretnijim i ponosnim! i znate što? Definitivno je uspio u tome, a tek ima godinu dana. To samo može moj anđeo s downovim sindromom!”