Prošli sam tjedan proslavila 35-ti rođendan. Nikad nisam imala problema s godinama. Znam puno žena koje ih se boje. Imam par prijateljica koje se nikako ne mogu pomiriti s činjenicom da su ušle u 30-te. Kao da im se cijeli svijet srušio. Za mene su godine samo broj. Bitno je ono kako se ti osjećaš u glavi. I naravno, kako ih nosiš. Što se toga tiče moram zahvaliti svojim dobrim genima. Ali i načinu života. Možda zvuči kao klišej, ali trudim se jesti zdravo i vježbati. Jer zaista s godinama tijelo se mijenja, htjele mi to ili ne. Unatoč dobrim genima. Danas ne mogu smršaviti brzinom kojom sam mršavila kao kad sam imala 25 godina. Sjećam se, bilo mi je dovoljno tjedan dana dijete i već bih izgubila par kilograma. Danas to ide sve malo sporije…i potrebno je puno truda. I vremena, kojeg je uz posao i jednog malog uskoro trogodišnjaka, gotovo pa nemoguće naći. A trebala bih. Jer primjećujem da mi tijelo traži da se pobrinem za njega…malo češće.
Ne bojim se godina. Ne bojim se starenja. Nisam opsjednuta borama. Ne zanimaju me botoxi i fileri. Nisam ni protiv njih. Tko voli nek izvoli. Ali nijedan botox ni filer ne može prekriti tvoje nezadovoljstvo. Jer kad si zadovoljan sam sa sobom onda zračiš kao Lightroomovi filteri.
Što sam starija to imam više potrebe za kvalitetom. Života i vremena.
Rješavam se nepotrebnih stvari i nepotrebnih ljudi. Minimalizam. Svega. Osobito garderobe. Nisam više shoppingholičarka. Sad mi se rijetko dogodi da impulzivno kupim neku krpicu. Kupujem ono što znam da ću nositi više od jedne sezone. Družim se s ljudima za koje znam da mi neće okrenuti leđa kad mi je to potrebno.
Kad ovako pišem možda vam se čini da je u mom životu sve na mjestu. Priznajem, one najvažnije stvari imam. Ne mislim na materijalno, mislim na one koje novac ne može kupiti. I zaista bilo bi grozno reći da nisam zadovoljna svojim životom. Ali moram priznati da postoje neke stvari koje nisu još onakve kakve sam zamišljala da će biti. Još uvijek ima neispunjenih snova i neostvarenih ciljeva. Još mi je uvijek glava često među oblacima. I ne želim se zadovoljiti trenutnim. Jer znam da mogu bolje. Jer znam da mogu više. I godine mi nisu prepreka.
Možda još uvijek ne znam “što želim biti kad odrastem”, ali točno znam što želim od života. Možda su za to zaslužne godine, ali mislim da i majčinstvo u svemu tome igra veliku ulogu. Zaista je istina kad kažu da ti majčinstvo daje snagu za koju nisi ni znala da u tebi postoji.
A za one koji me još uvijek pitaju kad ću na drugo, jer…hm…ipak mi je 35. Za sada nije u planu. Ali ako će i biti, preferiram veću razliku u godinama između djece, pa eto možda bih mogla tu negdje oko 40-ete. 🙂 Zar nisu četrdesete nove tridesete?
MARTINA
Supermama jednog uvijek nasmijanog dječaka koja već više od jednog desetljeća živi na talijanskoj adresi. Romantična i sarkastična, opsesija su joj blogovi i digitalni mediji. Funkcionira poprilično dobro s obzirom na konstantan nedostatak sna. Najbolje ideje dolaze joj rano ujutro uz prvu neizostavnu šalicu kave dok svi još spavaju. Voli uživati u lijepim i jednostavnim stvarima poput tanjura dobre pašte, čaše crnog vina, Instagrama, dobre knjige kad uhvati vremena, šetnji po Ikei kad nema gužve, maštanja i trčanja. Voli kreativne i zanimljive ljude, inspirirati i biti inspirirana.
