Sjedim za kuhinjskim stolom i pijem svoju treću kavu danas. Razmišljam o tome što me sve čeka ovo ljeto. Moja TO DO LIST glasi:
Kupiti školarcu torbu ✔
Kupiti radni stol ×
Urediti dnevni boravak → (u tijeku)
Otputovati na moj otok → (ubrzo)
Pročitati nekoliko knjiga ×
Manje živciranja, više uživanja ×
Popiti toplu kavu ×
Ali istina je da je moja jedina ljetna želja otputovati na moj otok. To je otok mira, galebova, ljubavi, želja i najljepših zalazaka sunca na svijetu. To maleno mjestašce je moj drugi dom. Mjesto gdje sam prvi put naučila skakati u more na glavu, mjesto gdje sam prvi put pala, mjesto gdje sam prvi put igrala bocu istine i mjesto gdje sam se zaljubila… To nije samo otok, to je dio mene, jer sam s njim rasla i pratio je svaki moj pokret, kao uostalom i sve babe u selu koje su sve znale i prije mene, glavni radari u selu. Bilježile su pomno svaki pokret kako bi sve mogle detaljno dojaviti mojim nonićima. Iako sam bila pod budnim okom, ništa mi nije moglo pokvariti ljeto na otoku. Svako ljeto provedeno na otoku je prepuno divnih i neponovljivih uspomena. Imam tu privilegiju da imam divne noniće, koji su mi preko ljeta bili drugi roditelji, iako su sada već stariji jednako im se veselim svake godine što ću ih ponovno vidjeti, a oni mene jednako srdačno dočekaju.
Oduvijek sam pričala svojim prijateljima o svojem otoku, i maštala kako ću ih jednog dana sve povesti da vide to plavetnilo mora i neba, te najsjajnije zvijezde koje sjaje nad njime. Nisam povela prijatelje, već svojeg životnog suputnika, svog muža, tadašnjeg dečka koji je također ubrzo zavolio otok i dalmatinske ljude. Moj sin možda neće provesti cijelo ljeto na otoku, poput mene, ali svake godine se veseli provesti tih desetak dana na moru.
Osim što svi koji me poznaju, znaju koliko volim svoj otok, to vjerojatno znaju i moji učitelji i profesori, jer kad god je bila prilika pisala sam sastavke o Vrgadi. Čak sam i održala predavanje na fakultetu o Vrgadi pred svojim kolegama. Kažem vam Vrgada je vječna inspiracija. Kad bi me netko upitao gdje sam provela svoje najsretnije trenutke, osim vjenčanja i rođenja svog sina, bili bi to trenutci provedeni na otoku. Koji su vaši najsretniji trenutci? Kažu da mjesto definiraju ljudi koji žive u njemu, a dalmatinski ljudi su posebni, vole guštati u hladu i promatrati, a na mom otoku je to specifično, jer postoji i klupa za doček, odnosno odred za doček. Tamo sjede mještani u hladu i lipo promatraju tko sve stiže na otok. Mene kad vide kažu: „Evo došla je Istrijanka! Znaš ona mala od Marka, onaj koji ima zadnju kuću u selu! E ona, od Dolores mala!“ Tako do ide u malom selu, znaju te i oni koji misliš da te nikad nisu vidjeli i ne možeš proći neprimijećeno.
Vrgada je otok od dvjestotinjak stanovnika, iako se u ljetne mjesece taj broj udvostručuje. Otok na kojem je glavno prijevozno sredstvo traktor (nema automobila), na kojem je pitka voda došla prije osam godina, a oduvijek smo pili kišnicu iz bunara, i vječito smo bili pod redukcijom vode. Tuširali bi se vani iza kuće pored vrta, ah ti divni bezbrižni dani. Kad je najveća briga bila do koliko smijem ostati vani, i hoće li me nono pustiti da budem barem do 23 h. Moj nono bio je nepopustljiv: morao si jesti koliko ti on stavi na tanjur, doći u točno vrijeme kada ti kaže, i povrh svega morala sam vježbati matematičke zadatke tijekom ljeta. Bez obzira na sve to, on je meni jedni nono s kojim imam divne uspomene. On me vozio na svojem kaiću (brodiću) na divne male otočiće, skakao je sa mnom u more, plivali smo skupa, igrali karte (briškule i trešete) i gledali smo skupa zvijezde na nebu. Danas, kad je već ostario, uspomene je jedino što nam preostaje, odnosno prisjećanje i prepričavanje tih trenutaka koji su mi obilježili život. Ne smijem izostaviti moju nonu, koja još i dan danas radi najbolje kolače u selu i razna domaća jela. Ona me učila kako sašiti odjeću, ona mi je davala konce, jer smo tijekom ljeta izrađivali narukvice od njih, ona mi je uvijek govorila kako se moram pristojno ponašati, ali je uvijek bila za mene, i onda kad bih nešto pogriješila ili zakasnila kući. Mogla bih cijeli roman napisati o njima, i otoku sreće. Što više reći, osim da vidim sebe u starosti kako sjedim u hladu, guštam s kavom i promatram sve ljude oko sebe. Uvijek se rado vraćam tamo gdje sam sretna bila, i kako kaže Tomislav Ivčić: „Tuđi čovik nikad neće znati što to veže dalmatinske ljude“.
Imate li i vi mjesto na kojem ste proveli sretno djetinjstvo, i kojem se uvijek vraćate?
Meni ne ostaje ništa drugo, nego da odbrojavam dane do odlaska na otok sreće.
SARA – žena, mama, učiteljica
