Kod nas je u tijeku veliko natjecanje – tko će više puta u danu reći Ne!, Ne to! ili Neću. U igri smo moj dragi i ja protiv naše Korane. Dosta je napeto, iako je Korana zadnjih par dana preuzela vodstvo. U samo sat vremena 22 puta izrekla je (vrlo glasno i sa stavom) NE !! A dobila je i dodatna dva boda jer je, nakon mog upozorenja, zastala, pogledala me duboko u oči i tiho, s malim smiješkom rekla „E neću.“
Naša taktika igre svodi se na rečenice kao što su : Nemoj piškiti po podu, nemoj se igrati s hranom, ne staviti četkicu za zube na pod, ne možeš ići van u majici s dugim rukavima jer je vani plus trideset, nećemo ležati na parkiralištu, ne hodati bosa po cesti, nemoj prolijevati sok, ne pljuvati, a da ne spominjem one klasične – nemoj stavljati prstiće u usta i ne možeš prvo pojesti čokoladicu a onda juhu! Dok je njena taktika većinom obrana : Ne, Neću ili čisto ignoriranje. Natjecanje traje od trenutka kad se probudimo pa sve do navečer dok ne zaspimo. Nije bitan prostor, nije bitno imamo li publiku ili ne (iako Korana voli publiku pa obično vrhunac natjecanja bude na nekom javnom mjestu, igralištu, punoj plaži ili ispred kafića.) I još uvijek nismo odredili rok trajanja ovog natjecanja. Kako je krenulo, moglo bi potrajati još koju godinu, samo ne znam što pobjednik točno dobije. Neka novčana nagrada ne bi uopće bila loša, ali nisam sigurna da bilo koja svota može povratiti izgubljene živce.
Ipak, ponekad u danu uzmemo pauzu. I to ne mislim na popodnevni odmor, nego na pravu pauzu dok smo svi budni (iako već psihički umorni!) Tada zaboravimo na našu Ne Ne Ne Olimpijadu i volimo se najjače na svijetu. Naša mala curica prestane biti hodajući uragan koji odbija sve što mi kažemo i pretvori se u najslađe biće na svijetu koje nas grli, voli, ljubi i mazi. U tim trenucima ponovno postajemo sretna, mala obitelj i uživamo jedni u drugima. E to su stvarno prekrasni trenuci. Oni brišu sve tragove umora i napune naša srca novom energijom. Nakon toga smo spremni za novu tekmu. Evo, čini mi se da upravo ulazimo u desetu rundu danas. A tek je podne…
PETRA
Po profesiji akademska glumica, završila je magisterij glume i lutkarstva u Osijeku i trenutno je zaposlena u Gradskom kazalištu Zorin Dom u Karlovcu, majka je četveromjesečne Korane. Uvijek je voljela pisati, ali trudnoća i majčinstvo su u njoj probudili poriv da piše za djecu i mlade. Piše u pauzama od dojenja, kad ju Korana razbudi (a ona zaspi), a ideje joj većinom padaju kad ju uspavljuje. Prvi njezin tekst za dječju predstavu “Veliko pužovanje” ponovno je na repertoaru u kazalištu u Karlovcu, a drugi tekst “Tko nema u vugla, googla”, nastao u prvim mjesecima Koranina života, uprizoruje se u kazalištu u Sisku. Riječ je o predstavi za mlade u kojoj se susreću dva svijeta – djevojka koja voli čitati knjige i ne posjeduje mobitel i dečko koji prati najnovije trendove i pravi je majstor za elektroniku. Petra s nama dijeli svoje majčinske avanture.
