Prije nekoliko godina mislila sam da se nikad neću udati niti imati djecu. Mislila sam da nisam “taj tip”. Nisam nikad maštala o svom vjenčanju, djecu sam voljela, ali nisam žudila za svojom. Čak me nedavno jedna prijateljica s faxa na to i podsjetila. Rekla mi je da ja baš nisam bila “majčinski tip” i da se jako iznenadila kad sam rodila. Valjda me zato i pitala “Vama se Korana dogodila, jel da?” Svi koji znaju mog dragog i mene pretpostavljaju da nam se zalomilo jer smo u tom trenutku bili jako malo zajedno. Točnije, 6 mjeseci. Ali ne, nije nam se zalomilo. Već nakon dva mjeseca veze, opijeni zaljubljenošću, počeli smo maštati o našem djetetu, a ja nisam mogla vjerovati da mi se rađaju takvi osjećaji. Tada nam se ipak činilo prerano, zapravo, vjerojatno smo se uplašili jer je tako malo vremena prošlo, ali četiri mjeseca poslije, nije bilo sumnje. Nismo više htjeli čekati.
Znali smo što htjeli, ali nismo previše razmišljali je li sad pravi trenutak za to. Zapravo, uopće nismo razmišljali! Imamo li dovoljno novaca i je li sad pravo vrijeme s obzirom na naše poslove? U to vrijeme nismo imali stan, a bome nismo ni znali puno o djeci. Da smo sastavljali listu za i protiv, bilo bi sigurno više natuknica ispod protiv. Barem onih “razumnih”. Ja nisam imala 12 mjeseci radnog odnosa kad sam uzela porodiljni (nego 11!!) pa nisam imala punu plaću. No to sam saznala tek kad sam uzela porodiljni, mjesec dana prije poroda. Nekoliko projekata do kojih mi je bilo stalo sam odbila jer je moje dijete bilo jako maleno (a iz nekih su mene otkantali jer sam postala majka).
I ništa nismo napravili po redu, nismo se prvo oženili, sredili stan, pa kupili auto, pa napravili dijete. Ne, mi smo krenuli od kraja. Ali nije mi žao što nismo razmišljali. Oboje smo impulzivni i intuitivni i vjerovali smo da je upravo to bio pravi trenutak. I jest. Za nas.
Ali zapravo hoću reći, nemojte čekati da se život posloži. Život ne teče linijom po kojoj slažemo događaje onako kako mi želimo. Čekanje da se stvari “poslože” može trajati cijeli život. Mi smo preživjeli s manjom plaćom, preživjeli smo bez nekih poslova za koje smo mislili da su nam važni, te smo sami počeli slagati svoje projekte i oživljavati svoje ideje, preživjeli smo puno faza kroz koje je prolazila naša Korana, a o kojima nismo prije ništa znali… Da smo planirali, sada ne bi bilo ove malene bombice od 15kila s plavim očima i zlatnim loknicama. Da smo planirali, vjerojatno bi još uvijek čekali malo bolji trenutak. A kako je moja baka uvijek govorila: “Dok mi planiramo, Bog se smije.”
PETRA @petra.cicvaric
Po profesiji akademska glumica, završila je magisterij glume i lutkarstva u Osijeku i trenutno je zaposlena u Gradskom kazalištu Zorin Dom u Karlovcu, majka je četveromjesečne Korane. Uvijek je voljela pisati, ali trudnoća i majčinstvo su u njoj probudili poriv da piše za djecu i mlade. Piše u pauzama od dojenja, kad ju Korana razbudi (a ona zaspi), a ideje joj većinom padaju kad ju uspavljuje. Prvi njezin tekst za dječju predstavu “Veliko pužovanje” ponovno je na repertoaru u kazalištu u Karlovcu, a drugi tekst “Tko nema u vugla, googla”, nastao u prvim mjesecima Koranina života, uprizoruje se u kazalištu u Sisku. Riječ je o predstavi za mlade u kojoj se susreću dva svijeta – djevojka koja voli čitati knjige i ne posjeduje mobitel i dečko koji prati najnovije trendove i pravi je majstor za elektroniku. Petra s nama dijeli svoje majčinske avanture.
