Kaže se da učimo dok smo živi, a ja sam najvažnije lekcije života naučila od svog sina. Od trenutka kad sam saznala da sam trudna postala sam ležerna i neopterećena, i tako je cijela trudnoća prošla, ležerno. Prvi mjeseci uz sina bili su poput svakodnevice, nije se puno promijenio moj nekadašnji dnevni i noćni ritam, nisam se previše uzbuđivala, dojenje je išlo svojim tokom, i mislim da je upravo ta moja ležernost i neopterećenost doprinijela tome da je, iako sam bila vrlo mlada, sve išlo svojim putem. Kao da smo moj mali smjehuljak i ja oduvijek zajedno. Sjećam se kad smo došli tek iz bolnice, išla sam ga po prvi put presvlačiti i previjati, onda mi je tek sinulo kako sam od sad nadalje ja odgovorna za ovo malo biće koje gleda u mene svojim divnim plavim okicama. Tada se sve promijenilo u meni, kao da sam preko noći postala odraslija i zrelija, odnosno postala sam mama.
Svaki dan naučim nešto novo, svaki dan je izazov. Izazov je ustati ujutro i raditi doručak, iako je vikend i najradije bih odspavala još pola sata. Izazov je nagovoriti njega da opere ruke kad dođe kući, da izuje tenisice, da ugasi televizor, pospremi igračke i sl. Kao što ja njega svaki dan učim životnim obavezama, tako i on mene uči, od banalnih do životnih stvari i vrijednosti. Naučila sam kako skuhati ručak u petnaest minuta, igrati nogomet, naučila sam imena svih naših nogometnih igrača i sve nogometne Bullhite… Naučila sam biti hrabrija i odlučnija u svojim odlukama, naučila sam kako se nositi s nepravdom koja nas okružuje, naučila sam se okružiti ljudima do kojih mi je stalo i s kojima dijelim iste interese. Svaki dan učim biti bolja osoba, biti primjer svom djetetu, te biti otvorenija prema svijetu i ljudima. Naučila sam biti zadovoljna sitnicama koje mi upotpunjuju dan i život. Naučila sam se radovati svakoj kavi koju popijem u miru, svakom pojedenom ručku i svakom pogledanom filmu. Naučila sam se radovati svakom slobodnom trenutku koji uhvatim, te svakom trenutku provedenom s njim. Jer ujutro dan počinje i završava navečer s njim, i s njegovim najslađim riječima: Mama!
Biti mama, zna svaka mama, nije lagan posao, to je posao s kojim se budiš i s kojim spavaš s pola oka otvorenim. Biti mama je kada pjevaš ili čitaš uvijek iste pjesmice ili knjige jer to njega čini sretnim. Biti mama je kada si izgubljena ili nisi svoj na svome, ali zbog njega uradiš sve što je potrebno da to ne osjeti.
Životnu lekciju koju sam naučila od kad sam mama je da nema predaje, nema straha, nema odustajanja bez borbe, borbe za njegov život, tvoj život, odnosno vaš život. Jer sve što radim to je refleksija na njegov život i njegov životni put. Želim ga naučiti da život nije savršen i kao iz bajke, ali ako se trudiš, zaista trudiš, sve se može. Upornost u životu je ključ uspjeha. Biti mama znači biti uporna u izvođenju monologa kako je važno primjerice pospremiti igračke, ili će igračke završiti u smeću, te onda biti i dosljedna, što mi ponekad i teže ide, ali još se učim. Jer za ovaj posao nisam imala ispite, ovaj posao sam sama izabrala i sama se u hodu učim, pritom čineći pogreške, ali na greškama se uči.
Moj sin me naučio kako ne znam reći ne kad me zamoli i pogleda svojim velikim očima, pa na kraju često popustim i kupim mu što želi ili ga odvedem gdje želi ići. U zadnje vrijeme je to nogometno igralište i kupnja vezana za nogometne rekvizite. Naučio me da se sladoled mora kupiti svaki dan, i da moramo svaki dan ići na more. A dolaskom na more obavezno moramo imati nešto za pojesti, ali ne samo voće, već obavezno i grickalice. Naučio me da nije dovoljna samo jedna maska za ponijeti za more, već moramo nositi i dvije rezervne, uz to i peraje, nogometnu loptu i rukavice, jer to nam treba na plaži, i za igranje. Naučio me kako smijem piti kavu samo dok on liže sladoled, a kad je on gotov sa sladoledom, tad završava i moje vrijeme s kavom, jedino ako zamoli za jedan kornet onda uspijem ostvariti još punu minutu odmora. Od kad njega imam mogla bih fotkati 100 fotografija dnevno, nikad nemam dovoljno memorije na mobitelu, a i baterija je uvijek pri kraju.
Što sam još zaboravila napisati? Kako valjda nema kraja svemu što me to moje malo šestogodišnje čudo nije naučilo, jer iskreno, više se i ne sjećam života prije njega i bez njega, to je u magli, i u nekom prošlom životu.
SARA
