Otkad se Vito rodio, već svi i znaju, prošla sam uspona i padova s vlastitim emocijama. I nijednu od njega nisam skrivala. Od rođenja i moje postporođajne depresije i drame oko apsolutno svake i najmanje roditeljske odluke, suza i bijesa, tuge i radosti, vidio me u svakom – najboljem i najgorem izdanju. Znam da mame često u kupaonu bježe plakati, a znam da me i moja upozoravala, nemoj plakati pred njim. Ali znam i to, da oni ionako sve osjećaju. I našu radost i tugu, sigurnost i nesigurnost, ali i iskrenost. A ja želim odgojiti iskreno dijete.
Inače se bavim plesom u kojem je cilj pokazati svoje iskrene emocije i kroz taj sam posao spoznala kako je upravo ranjivost najveća vrijednost našeg života. I tu ranjivost želim prenijeti na svog malog budućeg muškarca, želim da zna da su emocije i sloboda izražavanja istih pravo svakog čovjeka bez obzira na spol i da je to sloboda koju imamo dokle god tom slobodom ne narušavamo slobodu čovjeka do nas.
Pisala sam prije Vitinog rođenja Pismo bebi. I svašta unutra napisala. No ono što mu želim prenijeti ide dalje od toga. Osim ranjivosti želim da zna da je njegova moć velika koliko i njegove slabosti. Da može raditi ono što voli i živjeti od toga. Da može mijenati sebe kad to poželi. Da život ne mora biti borba nego igra. Da se sve događa s razlogom, i da ga vjera u to može izvući iz najtežih situacija. Da se život može promatrati iz različitih kuteva. Da uvijek daje sebi i drugima. Da voli bezuvjetno, oprašta spremno, ali i makne se od ljudi koje ga koče. Da bude sretan, ali i da tugu prihvaća i voli. Da voli sebe takvog kakav god da jest, ali i da uvijek bude spreman težiti promjeni sebe na bolje. Da zadrži tu djetinju radost i znatiželju do kraja života. Da bude iskren prema sebi, da živi ludo i strastveno i da uvijek ali uvijek osjeća psebnost sadašnjeg trenutka i svoju snagu. Da zna da uspjeh dolazi iznutra i da slijedi svoju radost u svemu. Da je zahvalnost najljepši način za provesti dane. Da nema većeg bogatstva od bogatstva mira u nama. Da sloboda isto dolazi iznutra i da je zlatni kavez još uvijek samo kavez. Da mu putovanja budu prirodna i da mu je svijet malen. Da uči što mora kad je malen, ali samo što želi kad poraste. Da se mir pronalazi u u tuzi i u radosti i da je tuga normalan dio života. Da sam ja mama i čovjek i da uvijek radim najbolje što znam, a to što znam često nije dovoljno.
Mogla bih nabrajati do preksutra, a to sve što ga želim naučiti najbolji je manifest za moj život. Svi znamo da djeca uče promatranjem, a ne slušanjem. I kad radim nešto protiv sebe, protiv onoga u što vjerujem, ili kad posustajem misleći da nemam snage, da ne mogu, da je možda najbolje prikloniti se standardima nižim od onih tko želim biti i kako se želim osjećati, zamislim te velike, plave, znatiželje oči kako me pitaju – Što skrivaš od mene mama?
Djeca. Naš najveći izazov, najbolja metoda rada na sebi i konstantno ogledalo koje nam govori živimo li ono što pričamo.
IVKA @ivkas_passion
Ja sam žena. Žena koja budi strast u drugim ženama. Vjerujem u moć i snagu koja dolazi iz ranjivosti. Vjerujem u ples kao psihoterapiju. Vjerujem u život kao strastvenu igru u kojoj se isprepleću privatno i poslovno. Moj poziv je Angels body and Emotions, a kreiram i majice Mamasita and Son. Održavam radionice za žene koje ih pokrenu, osvijeste i osnažuju. I pišem.
Pišem kako bih najlakše iskristalizirala svoje slijedeće korake u životu, kako bih podijelila s drugima lijepe i manje lijepe trenutke i kako bih svoju strast za životom i plesom prenijela na druge žene i potaknula njihovu inspiraciju. Slobodno mi se obratite ukoliko želite individualni sat ili radionicu za svoj tim ili prijateljice.
Blog: Ivka Armanda Todorović
