Svom djetetu ne kupujem igračke. Ne zato što sam tako odlučila, nego mi je to prirodno. Igračke dobije na poklon od ostalih članova obitelji za Božić, rođendan i sl. Čak je i takvih igrački previše. I sve su, osim električnog motora i lego – kocki , zanimljive pune tri minute. Igračke ima u vrtiću, a uostalom, puno boravimo vani. Kupujem mu hranu, pretežno zdravu, ali hvala Bogu, znamo i zastraniti. Nek’ dijete proba sve. Jedino smoki ne jede. Nekako bih imala osjećaj da jede smeće. U pravom smislu riječi. No, to ne znači kako imam predrasude kad netko djeci daje smoki (gdje li sam se toga uhvatila). Više imam predrasude kad su roditelji opterećeni konzumacijom isključivo zdrave hrane (što god to značilo…), a zaboravljaju da nezdrava može biti atmosfera, odnosi kojima dijete svjedoči, informacije koje mu se nameću i osjećaji koji ga more. No, kao što rekoh, kupujem mu hranu, pelene, dude kad su potrebne nove, obuću i jako malo robe, jer ju posuđujem od drage prijateljice čiji je sin nešto stariji od moga. Ta je roba ionako praktički nova. Nikad mu nisam kupila “markiranu odjeću”, on nikad neće biti moja zvijezda Instagrama i dobro je da je tako. Mi nismo blještavi savršeni ljudi usklađenih boja, mišića, zubiju i usana. I ostalih popratnih klišeja. Mi smo smrtnici, nekad zadovoljni, nekad nezadovoljni sobom. I to ne sakrivamo, dopuštajući i njemu da bude tužan, ljut, bijesan, sretan, uzbuđen i potišten.
Naš sin je samopouzdan, veseo i snažan duhom. Možda (i samo možda) jer njegovi roditelji ne ulažu trud ne bi li svijet uvjerili kako su samopouzdani, veseli i snažni duhom. Ne misli da je manje vrijedan, dapače. Misli da je svemoguć. Jer je. A i ništa ga ne ometa, ne ometa ga lažni sjaj. Budući da ga ništa ne ometa, pokazuje talente, jedni su od njih sport i glazba. Pa ih njegujemo. Lupamo po stolovima, zidovima, kutijama, glumeći da sviramo bubnjeve (jer smo igračku – bubanj razbili unutar one tri minute), pjevamo u rolu ubrusa koja zamjenjuje mikrofon i neumorno igramo nogomet. Neumorno. NE – U – MOR -NO!! Toliko da požalim što nemam dadilju 🙂
U posljednje su nam vrijeme “fora” igranje u pijesku i bageri. Postali smo zidari, bauštelci, prašnjavi smo, prljavih patika, hlača, kose….
No, otkriće svih otkrića su svemoguće, najsnažnije zvijeri, mašine svih mašina, njihovo visočanstvo bageri. Zaljubljeni smo u njih. Ne znam je li razlog to što cijelo ljeto bageri kopaju ulicu koja se križa s našom, pa im poželimo dobro jutro i laku noć, obilazimo ih nakon što radnici odu, fotografiramo uz njih, ponosno i važno, diramo ih uz strahopoštovanje. Možda bi se ta ljubav prema bagerima u muškog (reci ne predrasudi :)) djeteta rodila i da mu ta žuta bića nisu cijelo ljeto pred nosom. Kako god, oni su naš novi predmet divljenja. Proizvode buku, ostavljaju trag, djeluju poput giganta, prava muška energija. Pa ih i ja svugdje primjećujem, senzibilizirana na njihov lik. Vidim ih uz cestu, u vožnji, gdje ih inače ne bih ni registrirala. Pamtim lokaciju, spremna da ju iznesem zaljubljeniku. Prošlog sam tjedna u Pošti (a gdje drugdje?!) kupila žuti plastični bager i on je bio oduševljen, presretan, lupio se po glavi od nevjerice, podsjetivši me na njegova pradjeda koji je imao identičan potez prilikom “radosnih šokova”. E, tu je igračku vrijedilo kupiti. No bila je mala, pa je dido danas kupio VELIKI BAGER, pravi, s više mogućnosti. I njegov se unuk cijeli dan igra, kopa, vuče bager za sobom, popodnevni je san odradio grčevito stišćući taj stroj lijevom rukom. Pa smo ga morali uzeti sa sobom kod druge bake gdje je svim susjedima pokazivao novog ljubimca, kopajući do sumraka.
Taj je bager njegov biser. I dobro je da ga ne obasipamo sličnim vrednotama svakodnevno. Ovako cijeni gestu, zahvalan što je njegov afinitet prepoznat.
Pravi su biseri ionako precijenjeni. I pripadaju prinčevima. Formalnim. Onima koji nemaju doticaj sa stvarnošću.
NENSI PEREŠA LICUL
Majka dječaka od godinu i osam mjeseci. Zaljubljenica u pisanje. Profesorica hrvatskog jezika i književnosti, novinarka, pjesnikinja, urednica i recenzentica, trenutno voditeljica projekata u jednoj istarskoj turističkoj zajednici. Obožava fotografiju, vrtlarstvo i kuhanje (kad su uvjeti za to optimalni, što je uz posao, rijetkost). Dok nije postala majka bila je urednica informativnog programa regionalne tv-kuće, no s dolaskom sina prioriteti (i korištenje slobodnog vremena) su joj se u potpunosti promijenili. Uzbuđenje sad pronalazi u multitaskingu i pronalaženju snaga i korištenju mudrosti koje nije ni znala da posjeduje (kao i sve supermame, uostalom). Strast za pisanjem u nje ne jenjava, dapače, sudjeluje na pjesničkim susretima, piše poeziju i prozu koje su joj objavljivane u brojnim zajedničkim zbirkama od 2007. na ovamo, a dobitnica je i priznanja za doprinos književno – umjetničkom stvaralaštvu u Republici Hrvatskoj. U njezinim riječima uživati možete i na našem portalu.
Instagram:@nensiperesalicul
Facebook: Nensi Pereša Licul
