Traži se netko tko je organiziran i pouzdan. Tko je inteligentan i senzibilan. Netko tko voli djecu, ali je i autoritet. Netko tko nije previše balav, a opet tko je modernih svjetonazora. U prijevodu, traži se netko tko će u ruke dobiti najvrijednije što imam. I taj netko je – netko koga ja zapravo ne poznajem.
Voda nam je došla do grla. Dugo smo odgađali ovaj škakljivi proces, ali više jednostavno ne možemo. Ne, ja nisam tip kojem fali odlazak u kino samo s mužem (ne treba mi on, ionako sjedim u mraku i gledam film), niti sam netko tko treba ‘vrijeme za sebe’ koje se preklapa s vremenom kada trebam biti s djetetom. Razumijem i podržavam one kojima to treba, ja samo nisam jedna od te skupine. S tim da poneki ‘date night’ ili nešto slično lako možete odraditi i uz dobar par prijatelja. Uvijek će vam netko izaći u susret ako nemate bake, dide i tetke oko sebe. Kao što su i nama izlazili u susret do sada.
Ali nas je ovdje dovela drugačija situacija. Naime, pošto je radijska emisija u kojoj radim u večernjem terminu, moje radno vrijeme uvijek je popodne. I da, ne radim svaki dan, ali sam uočila kako mi se broj radnih dana sve više smanjuje – jer je preteško izmanevrirati period preklapanja, period kada ja trebam biti na poslu, a muž još nije gotovo sa svojim. Naravno, dijete treba biti pokupljenu u vrtiću baš tada. I to je sad jedna veoma opširna tema (koja mi tlak lagano pogura preko 220 u sekundi) koja se zove ‘problem dječjih vrtića u Njemačkoj’. Da skratim – vrtić moraš dobiti ako dijete ima preko 3 godine, ali NE moraš dobiti puno ‘radno vrijeme’. I ja sam se borila s tim problemom punih godinu dana, bez ikakvog pomaka. Više ne mogu. Iskreno, još uvijek se nadam da će Morana ipak dobiti punu satnicu od iduće godine, ali previše je riskantno oslanjati se na to.
Sve ovo je dovelo do toga da jednostavno moramo naći dadilju. Ili babysittericu, jer ovdje se dadiljom smatra netko tko je tu svaki dan. Ne znam jeste li ikada tražili dadilju, ali ako slučajno jeste, znate o kojem hororu pričam. Ako ju još uz to tražite u stranoj zemlji u kojoj ste i vi tek dvije godine – horor se udvostručuje.
Svaka dadilja je ‘problematična’ upravo zbog pomisli što svoje vlastito dijete (i ključ od stana) jednostavno MORATE ostaviti nekome. Nekome za koga ste procijenili da je vrijedan vašeg povjerenja. E, ja sad zaista ne znam za vas, ali ja sam katastrofalna u čitanju ljudi. Uz to sam i vrlo zatvorena (znam, ne djelujem vam tako zbog tekstova, ali ja vas uvjeravam da sam jedan od težih slučajeva). S tim da se dio tih strahova može umanjiti ako živite u sredini u kojoj ste dugo i u kojoj imate koga pitati za preporuku. Mi, naravno, nemamo. Jer naši prijatelji tek čekaju prvu djecu ili ih još nemaju. Naši prijatelji koji nisu odavde još uvijek, zbog istog problema, zovu bake iz Hrvatske koje onda dolaze na ‘godišnji’ od par mjeseci. Jer je toliko škakljivo pitanje.
Barem meni. (Iako vidim da nisam jedina.)
Jer kako znati kome vjerovati? U današnje doba, barem je lako prodati priču. I nakon 3 kave i dva kućna druženja – što vi zapravo možete znati o nekome? Samo ono što vam ta osoba kaže. I to je dio koji mene ispunjava nelagodom. Pomisao da zapravo ne znam što mi dijete radi par sati. Jer je s nekim nepoznatim. Nekim koga ćemo nabrzinu ugurati u skupinu ‘bliskih ljudi’ bez da ih doista upoznamo.
S tim da je Morana izrazila želju da joj babysitterica bude cura koja zna hrvatski. I nije mi suludo željeti udovoljiti joj, dok se istovremeno pitam – je li to sigurnija ili riskantnija opcija?!
I dok se pripremam za još jedan intervju, puna aksioznosti razmišljam da zapravo ne znam ni što ja imam za pitati potencijalnu dadilju. Jer hoće li njen odgovor o dječjoj prehrani ili omiljenim igrama zapravo činiti razliku? Potraga za dadiljom je zapravo veliki test šestog čula i osobne procjene. To je ogroman test ljudskog povjerenja i nada u pronalazak ‘klika’ između ljudi. Jer svaka od nas prvenstveno želi da joj dijete bude sigurno. Ali osim toga – želimo i da je okružena kvalitetnim ljudima, koji će ju uvažavati i obogatiti joj život. Koji će joj biti prijetelji i kojima će se i ona radovati kada dolaze. Jer osim sigurnosti, ne želim ni nekoga tko će joj upaliti tv dok ona scrolla po mobitelu. Ali – kako znati?
MAJA @maja_marich
Istetovirana supermama s njemačkom adresom. Zaljubljenik u pisanu riječ, fitness fanatik i predani obožavatelj onesija. Jarac u horoskopu, novinar po zanimanju, mama po vlastitim preferencijama. Rođena sam na Božić, jedan od najhladnijih u povijesti Slavonskog Broda i to mi je zapečatilo sudbinu. Ledeni prsti, sumrak uz lampice i mračno sanjarenje moj su životni poziv. Nije bilo druge nego da sve to pretočim u pisanje. Drugačije ne znam! Tako je i nastao blog #misusovo, glavni i odgovorni krivac za sve izlete koje od tada imam. Borim se protiv predrasuda od kada znam za sebe, prečesto i nesvjesno tako da sam već profesionalac na tom polju. Sarkazam i humor moje su oružje. I kao pravi jarac u horoskopu, izrazito sam hladna i proračunata izvana, ali duboko duboko unutra čuči prava slavenska duša, topla, neiskvarena, ali nikada u potpunosti zadovoljna.
