Opet ono moje plačem! Plačem jer ne razumijem! Plačem jer već po tisućiti put se moja Tena i ja borimo jedna s drugom. Nisam dovoljno pametna, nisam psiholog, nisam više ni razuman čovjek jer za boga miloga, gdje je tome kraj? Zar to stvarno postoji? Zar taj sindrom srednjeg djeteta oblikuje moje dijete kao neko nervozno i nezadovoljno biće? Ili nešto nije u redu sa mnom?
Čak ju nikad ni ne zovem srednje dijete! Ona je za mene uvijek Tena, moja Tena i nije mi bitno kojim redoslijedom se rodila, ni ona ni druge dvije kćeri ni idućih deset, da ih imam (ne planiram😉). Različita su bića i karakteri, poštujem to i trudim se to razumjeti i primjenjivati u svom ponašanju prema njima. Silno se trudim da niti jednu ne zapostavim, ako nešto propustim da to nadoknadim, da pričamo puno, da objašnjavam situacije, neku svoju odluku, život općenito. Nisam savršena, ali pucam više od tog truda. I onda mi dođe, to divno i prekrasno biće, koje mi je nekad brisalo suze s lica, koje se voli zezati i smišljati razne nepodopštine samo da se mi smijemo, i odgovori mi ružnim tonom i preokrene očima. S nepunih 7 godina! Ne vjeruje mi kad joj objašnjavam zadaću i tvrdi da to još nisu učili, iako na prethodnoj stranici sve piše o tome. Kažem joj da nije u pravu, lice joj se doslovce objesi, odmah se naljuti, baci knjigu! Hej, stani malo! Zašto sad to? Zato što sam ti dala odgovor na pitanje, a ti si shvatila da nisi u pravu i to te ljuti? Ali zašto te to ljuti? Zašto imaš potrebu baciti knjigu? Milijun pitanja mi prolazi glavom, milijun pitanja joj postavim u želji da mi objasni gdje je problem, da shvatim, da joj pomognem. Ali odgovora nema, jer ga ne zna, a zaista ga ne znam ni ja. Ja joj pričam, ona gleda negdje kraj mene i usred razgovora se okrene i želi otići! Hej, stani malo! Zar ćemo se tako ponašati jedna prema drugoj? Nismo još ni blizu puberteta, što će tek onda biti??
Srednje dijete je postala s 4,5 godina. Obožava svoju malu seku od prvog dana i jako brine o njoj. Jednako tako obožava i stariju seku, samo što prema njoj nekad zna biti i bezobrazna i zločesta. Imam i ja sestru s kojom sam oduvijek u super odnosu iako je ponekad bilo sestrinske svađe i podbadanja, a često i udaraca i ne mislim da je to nešto preozbiljno, ali uvijek popričam s njom da to nije lijepo i da zna da negdje mora biti granica. S 5 godina je počela s nekim čudnim plakanjem za koje nismo znali razlog, na pitanje zašto odgovorila bi ne znam, na što ti je odgovorila bi nije mi ništa, a suze bi tekle u potocima. Dešavalo bi se to ponekad i samo kod kuće, nikad u vrtiću. Došli smo do zaključka da joj se to najviše događa kad bude premorena, a iz razgovora s vrtićkom psihologicom s kojom smo htjeli popričati jer nas sve poznaje već nekoliko godina s obzirom da je i Laura išla tamo u vrtić, smo zaključili da ju nešto muči ali da i sama ne zna što pa ne zna ni odgovoriti te da trebamo biti uz nju, razgovarati ali ne forsirati. Ako ne želi razgovarati pustiti je i reći joj da smo mi tu i da ćemo je saslušati kad god ona to poželi. Tako smo i radili i s vremenom je nekako počela nalaziti odgovor na to zašto plače kao npr. htjela sam neku drugu majicu, samo nisam znala kako da to kažem i slične banalnosti, i to plakanje je prestalo. Sad se to plakanje pretvorilo u tu ljutnju i nezadovoljstvo. Starija kćer se tako nikada nije ponašala i zato je to nama novost i iskreno, ne razumijemo zašto se to dešava. Čitajući o tome, shvatila sam da ne može biti da joj ne pružamo dovoljno ljubavi i pažnje ili da je zanemarujemo. Dapače, došlo je do toga da sam počela cupkati oko nje još više samo da bude sretna, što isto ne valja. Jednostavno ne znam više što napraviti jer takve situacije se dešavaju barem jednom dnevno! Lijepo joj objašnjavam pa ponekad i poludim i izvičem se, pošaljem je u kaznu u stilu nema crtića, idi u krevet i razmisli kako se ponašaš, ali ništa od toga ne pomaže. Ne mogu se samo pomiriti s time jer se bojim da će oblikovati karakter u potpuno krivom smjeru koji će dovesti do toga da će biti nesretna osoba. Ne želim vjerovati da je to sindrom srednjeg djeteta, ne želim misliti da to neću moći ispraviti, ne mogu podnijeti da se tako ponaša.
U mojoj glavi trenutno kipi, a srce mi se kida zbog pomisli da ona možda misli da je mi ne volimo dovoljno i ne pružamo dovoljno pažnje, da je možda ljubomorna na svoje seke i misli da se mora boriti sa njima oko nas!? Zar je to moguće? Kad je pitam, kaže da nije tako. Ok, možda stvarno i nije…možda je to samo neka loša faza….možda pretjerujem….što god da bilo, ja se osjećam nemoćno, izluđeno i pretužno i sa samo ovim pitanjima na pameti: ima li tome svemu lijeka i gdje da ga pronađem?
Foto: Unsplash
ANA @anasank
Mama tri predivne curice, devetogodišnje Laure, šestogodišnje Tene i dvogodišnje Lorene. Voli knjige, putovanja i Starbucks. Nakon šest godina provedenih u Bukureštu, posao ju je vratio doma u Zaprešić, mali gradić kraj Zagreba. Nostalgija za “rumunjskim životom” je stalno prati pa se tako svako malo zajedno sa svojom obitelji spakira i otputuje. Nedavno je ponovno krenula na fakultet u nadi da će ga napokon i završiti. Uz stalne školske brige, privikavanje na vrtić, putovanja, sad i studentske muke, borbe sa kilogramima i ostalim životnim važnim i nevažnim sitnicama velika želja joj je vratiti se pisanju.
Ja imam dvoje i ttenutno starija ima fazu prkosa zbog malog brace. Kod nas ne pale priče i objasnjavanja, mozda jer je premala, nego samo zagrljaji i poljupci. Kad je najgora i kad po tisuciti put odbije rucak, samo se grlimo i grlimo i ljubimo – to smiri nju, a iskreno, i mene! 🙂
Da,pokusavam i to,ali nju kao da zivciraju svi moji pokusaji…u biti se ponasa kak neki pubertetlija od 15 godina :)) nista joj ne pase