I sve nalikuje na neki trash horor film – gledao bi, ali te istovremeno i strah. Pa gledaš kroz prste, mahnito grickaš kokice, pričaš gluposti, komentiraš sulude postupke glavnog lika koji hrli upravo tamo kamo ne smije. E, trenutno sam upravo u takvom raspoloženju jer mi se milijun pitanja vrti u glavi – jesmo li donijeli ispravnu odluku o čuvanju djeteta, kako će Pičmoljkica prihvatiti moje odsustvo, kako ću ja prihvatiti njezino odsustvo, hoću li uspjeti izbalansirati sve obaveze i ono koje budi najveći strah: hoće li se izgrađen odnos između nas dvije sad trajno pošemeriti? Jer ono što imamo i ono što sam gradila još od početka trudnoće, pa u ovom razdoblju porodiljnog dopusta, nešto je najvrijednije što sam u životu sagradila.
Ti momenti jutarnjeg i večernjeg mazuckanja, pa ona istančana neverbalna komunikacija koju nas dvije kužimo, ciktavi smijeh dok se lovimo ispod stalaka za sušenje rublja, zajednički odlazak na plac ili knjižnicu, a da smo neopterećene vremenom i ostalim dnevnim rasporedom. Falit će mi sve to. I bojim se da će mi to uzeti netko drugi. I bojim se da ću morati krasti vrijeme za to. I bojim se da će ona zaboraviti.
A osjećaj krivnje? To da i ne spominjem. Sve je meni jasno, racionalno si ja mogu objasniti da idem zaraditi plaću, no svejedno. Vrijeme koje provodim na poslu ne provodim s njom. I to mi već sada stvara osjećaj krivice. Kažu da će proći i da ću se naviknuti. Ostaje mi vjerovati da je tako, ali i u činjenicu da ću je se tijekom odsustva tako zdravo poželjeti. S obzirom da sam energična osoba, sumnjam da će me skrpati umor. Jurit ću kući s jednim drukčijim poletom i željom da se igramo, bacakamo po krevetu, pričamo priče, plešemo, izvodimo kerefeke.
S druge strane, bila bih lažljivica kad ne bih priznala da mi pomalo i nedostaje posao. Nedostaje mi razgovor s odraslim ljudima, nedostaje mi pokoji trenutak za sebe pa makar to bila i kratka meditacija u autu dok vozim. Nedostaje mi popiškiti se u miru ili pak odijenuti se u nešto drugo osim u prnje za po kući. Nalakirati nokte, napraviti frizuru, oživjeti moždane vijuge…sve to zvuči primamljivo.
Znam da je godinu dana u roditeljstvu zapravo kap u moru, znam da ima nešto u onoj mala djeca – mala briga, velika djeca – velika briga i da sam tek na početku jednog dugog i izazovnog putovanja. Očekujem puno i uspona i padova, očekujem puno različitih faza, očekujem neočekivano. Ali u jedno sam zasad potpuno sigurna – ono što mi je majčinstvo donijelo u ovoj prvoj godini (osim, naravno, djeteta) je mnoštvo spoznaja o sebi.
Shvatila sam da sam jača nego što sam mislila, shvatila sam da se mogu ponekad prepustiti intuiciji, shvatila sam da knjige i savjeti drugih i nisu uvijek bogomdani (ali da ih i ne treba odmah odbaciti), shvatila sam da se ponekad treba samo opustiti, da je ponekad u redu potražiti pomoć i ohrabrenje, shvatila sam da nisam loša majka ako mi dijete zaplače u javnosti, shvatila sam da se puno toga stigne i može u društvu bebe, shvatila sam da jedino sretna i nasmijana majka može biti dobra majka, ali i supruga. U konačnici, shvatila sam da sam se bezveze bojala i da ja to mogu! I to vrlo dobro!
U ovih godinu dana bilo je toliko sitnih velikih postignuća – prvi izlazak s bebom u šetnju, prva vožnja s njom u autu, prvi Božić, prvi odlazak pedijatrici, prvi osmijeh, prvo rolanje a zatim i puzanje, napokon i prvi koraci. Ta radost, to ushićenje kad se pojavio prvi zubić. Sve to je majčinstvo. Sve to smo proživjele nas dvije zajedno. Ostaje nada da to dijete pamti i da su svi ti trenutci duboko utkani u njenu osobu kao što su utkani u mene. Sada je vrijeme za novu fazu. Držite mi fige, drage SUPERmame, imam osjećaj da će to biti faza koja će tražiti veću spremnost od mene nego od nje.
LEDA @lovely_miss_l
Leda Franić odnedavno i Draganić, od studenoga 2017. majka je jedne vrlo aktivne djevojčice. Profesorica je hrvatskoga jezika i književnosti u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi i obožava svoj posao. Najdraži film joj je Capetan Fantastic. Najdraža boja-crna. Vinkovčanka je rodom, vjeruje da se sve bolesti mogu, ako ne izliječiti, onda barem ublažiti šljivovicom. A sve bolesti, naravno, dolaze od hladnih pločica i propuha. Smatra da se svugdje može pješke pa čak i u New Yorku. Prezire lijenost i škrtost. Kad ukrade vremena-čita. I piše osvrte o pročitanome. Mir pronalazi u okrilju udobnoga doma koji neprestano želi mijenjati i ispunjavati mirisom svježe pečenih kolača. Misli da savršenstvo postoji, ali traje kratko i zato treba uživati u malim trenutcima sreće. Još uvijek brani stav zbog kojeg ju je na ispitu rušio profesor psihologije-da se ljudi rađaju dobri.
