Znate one mame koje sve guglaju? E pa, ja sam jedna od njih.
Što god se događa s mojom bebom istražujem na internetu. Faze koje prolazi, napredak koji ju očekuje, dohrana, razvoj, sve. I ne mislim na guglanje u panici zbog pretjerane brige, nisam taj tip. Mislim na laganini guglanje, onako s guštom.
Nije samo Google u pitanju, naravno. Tu su i YouTube, podcasti, knjige, svakakvi izvori informacija.
Mislim li da mi je to neophodno za odgoj djeteta i da bez toga ne bih mogla? Naravno da ne. Ljudi su se sasvim dobro snalazili i prije interneta.
Mislim li da tako možemo napraviti nešto bolje nego što bismo to napravili bez čitanja i istraživanja? Apsolutno da.
No postoji puno osude prema mamama koje se oslanjanju na knjige i internet, kao i prema modernom roditeljstvu općenito.
Nije mi cilj odgajati dijete prema uputama iz nekog priručnika i tvrditi da je to najbolji način jer „tako piše u knjizi“. Čitam i istražujem prvenstveno jer želim. Jer volim biti informirana. Jer tako udovoljavam svojoj znatiželji. Jer mi se sviđa osjećaj opuštenosti i sigurnosti u nekim situacijama u kojima znam da bi se u protivnom zabrinula.
Kada mi je beba navršila tri mjeseca komentirala sam s mužem koliko je teže i drugačije bilo našim mamama i onima prije njih koje nisu u svakom trenutku imale izvor svih mogućih informacija u svom džepu.
One su se oslanjale isključivo na iskustva ljudi oko sebe, jednog ili dva doktora i svoju intuiciju. To je bio jako mali krug informacija, znanja i iskustva u odnosu na ovo što mi imamo danas.
Ja sada na internetu mogu pronaći što kažu doktori, pedijatri, psiholozi i ostali stručnjaci u vezi bilo koje teme koja me zanima. Mogu čitati o najnovijim medicinskim istraživanjima beba i znati sve o njihovom razvoju.
Mogu saznati kako se djeca odgajaju diljem svijeta, proučiti što je različito u tim pristupima i preuzeti od svakoga ono što mi se sviđa. Mogu pogledati video o novoj metodi hranjenja beba prije nego odlučim hoću li ju primijeniti.
Mogu pronaći statistike svih bitnijih podataka u razvoju beba i znati što je „normalno“, a što je „znak za uzbunu“. Nakon svega toga, mogu pročitati na stotine tuđih iskustava i vidjeti što zaista funkcionira u praksi.
“Pristup informacijama koji danas imamo je nevjerojatan i ponekad me ostavlja bez teksta. Umjesto da uzimamo najbolje iz ovog današnjeg svijeta, mi se često oslanjamo na ono što je nekad bilo i tvrdimo da nam „ne trebaju knjige za odgajati svoje dijete“. Jer mi smo „dobro ispali“, pa zašto ne bismo radili kao što se nekad radilo.”
Nedavno sam pročitala u jednoj knjizi da je to isto kao da netko tko je pušio cijeli život i prošao bez zdravstvenih posljedica kaže da je pušenje zdravo.
Da su današnje generacije „bez greške“ onda bih vrlo rado primjenjivala odgoj kakav su prakticirali naši stari.
Ali koliko nas nema dovoljno samopouzdanja i samopoštovanja? Koliko nas je asocijalno i sramežljivo, nesigurno i iskompleksirano? Koliko nas laže sebe i druge? Koliko nas osuđuje umjesto da razumije?
Koliko nas udovoljava drugima bez obzira na svoje potrebe? Koliko nas misli da ne zaslužuje ljubav? Koliko nas živi daleko ispod svog potencijala? Koliko nas uopće zna koliko vrijedi i koliko je sposobno?
Mjesta za napredak ima jako puno. Zašto to ne iskoristiti? Zašto se oslanjati na „staru školu“ ako može bolje?
Naši stari su radili najbolje što su mogli s onim što su imali. Ali zašto se oslanjati na zastarjele pristupe ako su medicina i znanost u međuvremenu toliko napredovali?
Naravno da od svih možemo nešto naučiti. Poanta informiranja je znati kako je bilo nekada, kako je sada i što se može napraviti da bude bolje. I svakome će nešto drugo imati smisla. Neće svi posegnuti za istim metodama i pristupima.
Ali što se više informiramo, sigurniji smo u ono što radimo. Manje osuđujemo druge roditelje i tuđe odluke jer znamo da postoje i druge metode koje nisu loše. Puno se manje brinemo jer znamo što sve možemo očekivati sa svojim djetetom.
Preporuke stručnjaka također znaju biti oprečne. Jedan pedijatar će reći da je bebu bolje hraniti isključivo mlijekom prvih 6 mjeseci, a drugi će preporučiti kašice već nakon 4 mjeseca. Ja u tom slučaju volim znati zašto. Što je dobro, a što loše kod uvođenja dohrane ranije? Zašto bi hranjenje moje bebe ovisilo o tome koji nas je pedijatar „zapao“?
Isto vrijedi i za učenje djeteta vrijednostima i vještinama koje želimo da ima. Ako mogu utjecati na to da mi dijete ima više samopoštovanja, empatije i bolje socijalne vještine, zašto ne bih potražila na koje načine se to može postići? Ili barem na koje načine tome nesvjesno štetimo kako bih znala što ne raditi.
Naravno da je u roditeljstvu puno toga intuitivno i prirodno. Ali dokle god ima mjesta za napredak, čini mi se suludim to ignorirati.
Nakon što saznam neke nove informacije sve volim iskomentirati s mužem i onda zajedno donesemo odluku. Tako smo oboje sigurni u nju i znamo zašto smo ju donijeli. Tako ćemo i pred djetetom biti kao jedno, uvijek na istoj strani.
Znam da puno roditelja nikada neće posegnuti za knjigom o odgoju ili bilo kakvom literaturom vezanom uz djecu. Iako to ne mogu istinski razumjeti, poštujem tuđe izbore. To je najmanje što mogu.
I kada bi svi to radili, puno bi se lakše disalo.
Ali vjerujem u bolju budućnost. Jer sve više napredujemo iz dana u dan i zato ne vidim razlog za borbu protiv vremena u kojem živimo.
Svako vrijeme nosi nešto dobro i nešto loše. Zašto ne iskoristiti ono dobro u svakom periodu?
Photo: Unsplash
ZVJEZDANA @zveka_shakeupsofa
Tridesetogodišnja Riječanka, po struci magistra inženjerka građevine, blogerica na www.shakeupsofa.com i od nedavno mama maloj Fioni. Ovisna o fizičkoj aktivnosti i glazbi. Iako rockerica u duši, plešem mtv, hip hop i (trudim se) jazz. Slaba na knjige, planere i tenisice. Zaljubljena u putovanja, prirodu, kavu i čokoladu. Vječni sanjar i self-help geek koji voli pomicati vlastite granice i otkrivati nove stvari.
Facebook: Shake up Sofa
