Dakle, tu je nova godina, tu je hrpa novih odluka: neću više urlati na djecu da pospreme sobu već ću to i deseti put ponoviti mirnim tonom (hahahaha) , probati ću biti pozitivnija, pametnija, koncentriranija na učenje bla bla bla i naravno, ona stara: jesti ću zdravo i biti mršava i zdrava (hahahahahahah)! Ta tako jednostavna odluka…da…valjda bih prije prekopala tunel do Melbourna nego jedan dan preživjela u potpunosti provodeći tu odluku, pa čak i djelomično bi bilo prihvatljivo.
Zašto je to uostalom uopće toliko važno?? Paaa…s obzirom da imam 33 godine i 3 male djece, bilo bi fer i prema meni i prema njima da održavam zdravlje i život čim dulje mogu. Voljela bih da me ne boli moj iščašeni kuk i moja iskrivljena leđa kojima prekomjerna težina nikako ne pomaže. Voljela bih obući traperice bez da me stežu non stop i da mi se špek ne prelijeva preko njih. Gledajte, neću vas zavaravati i reći da mi je to od 3 trudnoće jer nije. Sve trudničke kilograme sam izgubila u roku od godinu dana od poroda, a bilo ih je dosta, posebno u prvoj trudnoći. Za sve ovo što me danas muči ( saaaaamo nekih 15 kila…čak i 20) su moja usta odgovorna, odnosno moja glava.
Premorena sam, uzeti ću čokoladu. Iznervirana sam, napraviti ću si sendvič. Gladna sam, lakše je uzeti još čokolade jer nemam vremena sjesti za stol i jesti, umjesto banane koja stoji pokraj. I uz svakodnevnu odluku više neću, sutra opet sve isto…zašto? Zato jer više vodim brigu o svojoj obitelji nego o sebi. Zato što sam previše emotivna, pa ajde da pojedem nešto. Zato što nemam dovoljno jak karakter i moje dosta nije zaista dosta. Zato što stvarno volim jesti…fino mi je.
Kod mene ne vrijedi ona izjava: zaboravila sam jesti! Za ime svih Zeusa, Odina, Thorova i sličnih božanstava, kako netko može zaboraviti jesti??? Prije bih zaboravila djecu na Adventu na Trgu nego propustila pojesti kobasu i fritule u nekoj od kućica (samo primjer, nisam ih zaboravila nikad do sada, nadam se da se to neće ni dogoditi). Da zaboravim zdravo jesti, e to je sad već neka druga priča. Zdravo, zdravo, zdravo…i malo. Ključna je i količina. Ali, može li se itko zaustaviti na samo jednom kolaču, jednoj kockici čokolade? Možda karfiol preliti sa čokoladom!?
Dok sam bila u Bukureštu, daleko od bakinih orehnjača, štrukli, pekarni na svakom uglu, bureka, nekako sam još i održavala težinu. Kad smo se vratili, sve je krenulo nizbrdo odnosno u ovom slučaju uzbrdo na vagi. Naravno, kakvi god da jesmo, važno je da se osjećamo dobro. Eh, kod mene je došao trenutak da se fizički više ne osjećam ni približno dobro, da se stvarno više ne želim pogledati u ogledalo, a uz tri curice doma, ne mogu im biti takav primjer. S obzirom na moju genetiku, sklonost visokom krvnom tlaku, to vodi katastrofi.
Stoga, uz oproštajni red Milke, stvarno je vrijeme da prestanem. Podijelila sam sad ovo s vama i bit će me sram za koji mjesec ako ne uspijem barem malo dovesti u red svoje zdravlje i prehranu. Drage mame sa sličnim problemima, možemo mi to! Uspjele smo već puno teže stvari od ovog, tako da samo malo više fizičkih aktivnosti, a malo manje pojedenih tako divnih ugljikohidrata bi trebala biti sitnica za nas, a opet veliki korak u našim životima. Neće ovo više biti Kuća debele mame već zdrave i sretne mame koja se ne uspuše nakon 5 stepenica. Vrijeme je za salatu! Zdravo nam i zeleno bilo!
Photo: Unsplash
ANA @anasank
Mama tri predivne curice, devetogodišnje Laure, šestogodišnje Tene i dvogodišnje Lorene. Voli knjige, putovanja i Starbucks. Nakon šest godina provedenih u Bukureštu, posao ju je vratio doma u Zaprešić, mali gradić kraj Zagreba. Nostalgija za “rumunjskim životom” je stalno prati pa se tako svako malo zajedno sa svojom obitelji spakira i otputuje. Nedavno je ponovno krenula na fakultet u nadi da će ga napokon i završiti. Uz stalne školske brige, privikavanje na vrtić, putovanja, sad i studentske muke, borbe sa kilogramima i ostalim životnim važnim i nevažnim sitnicama velika želja joj je vratiti se pisanju.
