Osim standardnog pitanja što to moj muž radi pa hoda po bijelom svijetu od nemila do nedraga, ljude zanima kako naš brak opstaje na toliku udaljenost i je li mi naporno samoj. Na prvo pitanje obično odgovaram da živi zahvaljujući ogromnom povjerenju bez kojeg bi cijela priča i avantura zvana #braknadvakontinenta bila nemoguća za izvesti. Srećom, nismo ljubomorni ni jedno ni drugo, pa ne paničarimo kad se onaj drugi ne javlja u pojedinim satima u svom kutku ove kuglice koju nazivaju svijetom. Zato bi se o naporu sad već dalo govoriti! Šalu na stranu, ja nisam tip osobe koji je uvijek nezadovoljan i onaj koji u svemu traži negativnost. Naravno da bih i ja masu trenutaka voljela da imam muža koji je tu redovito pa ne moram biti katica za sve, ali onda samo pogledam u tog svog uragana i shvatim koliko sam sretna jer upravo ja imam privilegiju biti s njim 24/7 i upijati svaku bedastoću koju njegov kreativni um osmisli u milisekundi. Ali naravno, voljela bih češće biti u tandemu barem kako bih imala nekoga da baci smeće krcato njegovim pelenama koje je u stanju svojim opojnim mirisima ubiti svaki trag života u okolici jer u situaciji kad sam sama, a dijete je bolesno i gori danima od temperature, ne pada ti na pamet takvog ga oblačiti u skafander kako bi mogao otići do kontenjera baciti smeće pa ga skladištiš na balkonu kao kakav probisvijet ili lijeni studoš dok mu ne dođe mater pa dobije iza ušiju da mu takva hokus pokus rješenja više ne bi padala na pamet. Kako se ono kaže, pitam za prijatelja. Tako i ja, dogodilo se prijatelju, svaka slučajnost sa stvarnim likovima je namjerna.
E da, bolest. Najteži dio soliranja u braku je upravo onaj kad se dijete razboli. Vjerujte, tada ionako duge noći postaju još duže. A toga sam se uvijek i bojala, da ću zaspati ako me on treba ili da neću prepoznati što mu se točno događa. Bojala sam se biti sama u tim trenucima jer nekako, uvijek najviše sumnjaš u sebe, a kad se nešto dogodi ionako najviše vjeruješ samoj sebi. Tko je ono govorio da ga je strah da će zaspati?! Oči su mi se sklapale od iscrpljenosti, ali nije bilo šanse da zaspem dok me moje dijete treba. To netko s visina stvarno tako namjesti da te adrenalin toliko dugo drži i da u pojedinim trenucima ni ne osjetiš umor. Dođe tek kad prođe i kad se ohladiš.
Moj muž je bio na Cipru, Noa i ja smo bili sami doma. Sve je bilo u redu do večeri kad sam ga stavila spavati i otišla završiti preostale kućanske poslove kad sam na babyphoneu čula stalno meškoljenje, teško disanje te na kraju glasan i prodoran plač. Dođem u sobu, a moj uragančić gori dok mu se oči cakulaju kao more obasjano mjesečinom. Tada sam mislila da se radi o temperaturi uzrokovanoj nicanjem zubića koji nas muče već neko vrijeme, ali poslije se pokazalo da sam u krivu. Pretpostavljate, tu noć smo proveli besani, izmučeni, iscrpljeni s „Mama voli bebu“ na repeatu proizašlom iz maminih usta dok mi se više nije jezik izlizao od potrošenih stihova.
On dolazi sutra.
Ta misao je bila moja slamka spasa, moja daska na kojoj sam plutala hladnim oceanom promatrajući potopljeni Titanic. Moja misao koja mi je držala glavu iznad vode.
On dolazi sutra navečer i konačno neću morati (ne)spavati sama s bolesnim djetetom. Već sam vidjela kako mu s vrata predajem razdražljivo i vrištajuće blago na obostrano zadovoljstvo – moje da se konačno spustim na krevet, njegovo jer ga se bolesno poželio. Svi sretni.
On dolazi sutra. Još dvadeset i jedan sat, petnaest minuta i trideset i dvije sekunde. Ali, tko broji?!
Tad, pred jutro dok sam držala to malo pile u naručju i nosila kroz nikad duži hodnik našeg stana, sam se čudila naivnosti one bivše sebe koja je mogla pomisliti kako će zaspati uz vrišteće dijete. Kad je nova tura sirupa konačno proradila i olakšala mu bol, pred jutro smo ukrali sat vremena sna i toliko sam bila zahvalna Bogu, Lupocetu i svim ovo i onozemaljskim silama na istom. Mislila sam da će sad sve biti u redu pa ću sljedećeg dana nadoknaditi nedostatak željenog i toliko potrebnog mi sna. Sav moj entuzijazam je padao u vodu ubrzo narednog dana kad je standardno dnevno spavanje trajalo ravnih dvadeset minuta uz buđenje praćeno vriskovima kojih se ne bi posramili ni redatelji najokorjelijih egzorcističkih filmova.
On dolazi danas. Još deset sati, osamnaest minuta i dvadeset i šest sekundi. Ali, tko broji?!
Treća kava za taj dan, a nije još ni jedan sat. Zove me sestra da mi kaže u koliko je sati ručak.
Ručak, kakav ručak?! Jedina satnica koju ja znam je ona kad sam dala posljednju dozu sirupa.
Zaboravila sam da idemo kod nje na ručak. Kao i obično, svaki put kad M ide na put, moja sestra, unatoč tome što nije ogledni primjerak kuharice i domaćice koja bi visila na kalendarima i reklamnim panoima iz šezdesetih (Ćao sis, nemoj zaboravit da te volim), se uvijek pobrine da imam ručak i da se ne osjećam sama dok njega nema. Naročito nedjeljom, jer nedjelja je dan za obitelj.
Joj da, to je već bila nedjelja.
Jedna besana noć i više ne znam koji je dan. Noći ostavljene u Sokolu se čine kao pradavna prošlost i pitam se, kako sam to pobogu svaki tjedan izlazila minimalno dva puta do, sramota me reći koliko sati, jer će mi ćaća ovo vjerojatno čitati. A možda netko i babi Veri kaže pa poškropi autoput u pravcu sjevera, jezus marija.
Nema veze. On dolazi danas.
U cijeloj prepisci oko ručka i (ne)dolaska na isti, stiže mi poruka. Znam da dolazi s ciparskog aerodroma jer je to već vrijeme kad treba stići na avion za Munchen, odakle leti dalje za toliko mi očekivani Zagreb.
Još sedam sati, dvanaest minuta i četrdeset sekundi i ćaća se vraća. Ali, tko broji?!
Gledam u mobitel i nisam sigurna bi li ga razbila iste sekunde ili da pričekam potvrdu loših vijesti i onda izvršim masakr pred tim mobilnim prenositeljem užasa. Avion zasad kasni i vjerojatno neće stići na onaj za Zagreb.
Da ti biiip avione, avione da ti biiip!
Postoji nada jer leti business klasom, frequent flyer je, moguće je da će ga čekati. Nada postoji, što se ne bi reklo i za nadoknadu sna od prethodne noći jer se ovaj usnuli ljepotan probudio nakon cijelih petnaest minuta spavanja. Ali, tko broji?!
Spasi me te, rekao bi moj nećak Luka koji voli obrnuti redoslijed riječi u rečenici. Obrće ih i sad dok me zove da kaže kako će poslati hintu pomoć da pomogne Novi. Da, Luka spada u kategoriju onih koji ne znaju izgovoriti ime mog sina, no za razliku od moje babe, ne libi ga se izgovarati na svoj način. Ona ga jednostavno zove „sinčić“, sasvim politički korektno.
Ok, može jedna hinta i za tetu? Po mogućnosti neka koji vozi i litre gin tonica?!
Nakon što nije uvažila nijednu moju ispriku da neću doći i da ne treba dolaziti do mene jer nema mi što pomoći u skidanju dječje temperature, moja sestra se nije dala. U svom stilu je obradila svoju svekrvu za dobar dio ručka, tako da se miris domaće juhice i jela od tri slijeda širio mojim stanom. Tad mi je postalo jasno da nisam ništa jela od jučer jer nisam imala vremena, a ni mogućnosti od jednog malog priljepčića koji se nije micao iz mog naručja apsolutno nikako.
Nema veze. On dolazi danas. Još pet sati i deset minuta. Ali, tko broji?!
Uz nove doze svevišnjeg sirupa i igranja s mojim najdražim pacijentom, dočekale smo vijesti da ti neki avioni ipak neće letjeti u našem pravcu danas.
Da ti biiip avione, avione da ti biiip!
Ona moja daska na kojoj sam plutala se odjednom potopila i našla sam se i ja u vodi do grla k’o jadni Leo birvaktile. On ne dolazi danas. Ne stiže za tri sata, pedeset minuta i četrnaest sekundi. Ali, nitko više ne broji. Dakle, ništa od sna ni tu večer.
Moja sestra možda nije najbolja kuharica na svijetu, ali je zato najbolji oslonac sa svojim malenim i koščatim ramenima. Nije joj se uspjelo dokazati da neće ostati spavati tu noć kod mene jer tu nije ni bilo rasprave, unatoč činjenici kako joj sutra dolaze strani partneri te da ju očekuju neki od bitnijih sastanaka karijere. Njen stan je dvije minute od ureda, a moj na drugom kraju grada. Nema veze. Bila je tu. Kao i uvijek u mom životu, bila je tu.
Donijela je olakšanje. Dodatan par ruku koji je nosio moje malo vrištajuće blago od jedanaest kilograma u satima kad normalan narod spava. Bila je tu i kad ga je trebalo animirati da popije sirup u još kasnijim satima i kad ga je trebalo pokušavati uspavljivati u kolicima svakih sat vremena jer se toliko često budio i tu noć.
Spasi me te.
Bila je tu i kad mu je pravila prirodne sokiće u četiri sata ujutro, samo par sati prije The sastanka. I onda kad se smijala s njim u ranu zoru i govorila mu kako je sladak, ali da je zahtjevna publika. Da, bila je tu i svakih pola sata koliko mu je opsesivno mjerila temperaturu, „jer se ona boji te noćne“. Oo da, bila je tu i kad ga je presvlačila u rano jutarnjim satima nakon nultog sata sna, dva sata prije The sastanka. Ali, tko broji?
Itekako je bila tu dok me nasmijavala cijelu noć i dežuranje uz bolesno dijete učinila avanturom, samo njoj svojstvenoj. Jel glupo reći da smo se nasmijale kao rijetko kad? Kao nekad.
Bila je tu i sutradan kad je umjesto na The sastanak, htjela ići kod doktora. Itekako je bila tu. baš kao i uvijek. Moja šuljica. Moj žgoljo. Moja najbolja polovica.
Nikad nije bila od onih što ti reda radi kažu da se javiš ako nešto zatrebaš, dok sami nikad neće provjeriti trebaš li uistinu nešto, valjda u strahu da ćeš stvarno nešto i zatrebati. Ne i ona. Ona me i dalje štitila i pazila kao da smo još uvijek djeca, a ona moja starija sestra čiji zadatak je čuvati me. A ja najčešće ne trebam ništa, baš ništa. Samo nekoga tko će me tu i tamo podsjetiti da postojim i ja, da ne zaboravljam uvijek svoje potrebe. Ionako nikad nije bila od nekih riječi. Uvijek je malo govorila, a puno činila.
Ona je oduvijek bila moj razlog zbog kojeg želim dvije kćeri. Kako bi i moje dijete sutra imalo nekoga kao što ja imam nju. Da nikad ne bude samo, onako kako ni ja nikad nisam bila. Ni u svim našim pogrešnim i nažalost, ispravnim dijagnozama; ni u hrpi sretnih događaja tamo ispod Brijega i onima u ulici „od placa druga desno“ do odlazaka pred oltar i dežuranjima pred rađaonom i birajući joj boju zidova stana dok ona rađa, do nekih samo nama znanim razlozima zbog kojih puno i previše godina poslije kad zasviraju „Zelene oči“ pogledom tražimo jedna drugu u prepunoj prostoriji, a onda se zajednički nasmijemo nebu. Previše je koraka u našim zajedničkim cipelama, a mi nikad nismo koračale same.
Kažu da Zagreb ima milijun stanovnika. Za mene ih ima samo četiri. Jedan je moj muž, drugi je kuma koja mi je usvojena obitelj, treći i četvrti su moja sestra.
Niti je obitelj uvijek obitelj, niti je prijatelj uvijek obitelj. Hvala dragom Bogu ja imam nekoga tko je i jedno i drugo. Možda ima najmanje ruke na svijetu, i to toliko da za njen prst nije bilo mjere za vjenčani prsten pa su joj ga napravili u dimenzijama dječjeg prstena, ali njima uspješno drži moja leđa i uvijek ih gura naprijed. Cijeli moj život. Možda su malene, ali u njih stane sva tuga mog svijeta koju odnese sa sobom. I pola mog ormara, kojeg također odnese kad pođe.
On dolazi danas. Za dva sata, petnaest minuta i osam sekundi.
Na putu smo prema doktoru i uragan već lagano negoduje u svojoj sjedalici dok se vozimo nažalost, već poznatom rutom. U čekaonici vrijeme sporo prolazi dok imate dijete koje se neće maknuti s vaših ruku. Predosjećam da ću, pri kraju njegove viroze, imati biceps koji u obaranju ruke pobjeđuje Schwarzeneggera. Već se bliži vrijeme njegovog spavanja i umoran je kao pas. U tom trenutku mi pada na pamet da nisam spavala već, sramota me reći koliko sati, i da najnormalnije funkcioniram. Još jednom se smijem onoj naivnoj sebi koja je mislila da nešto neće moći. To što moji podočnjaci ne izgledaju nimalo normalno, drugi je par cipela. Sad je već razdražljiv dok listamo slikovnicu već tisućiti put u tih sat vremena uz neizbježne stihove „Mama voli bebu“. Bolje izgubiti selo nego običaje.
Sjedimo pored prozora u čekaonici i razdražljivi izraz lica se pretvara u čistu sreću dok se usne šire u najveći osmijeh. Moj nervozni uragan se ponovno pretvorio u veselo i sretno dijete. Počinje plesati svoj poznati ples u mom krilu.
Okrenem se da vidim razlog promjeni raspoloženja, a ono, tata mu maše kroz prozor.
Došao je.
Donio je osmijeh. Čak i tu, u čekaonici mrske nam liječničke ordinacije s virozom na vrhuncu i koferom u ruci.
Donio je sreću.
I meni san za sat vremena i deset minuta, dok dođem doma. Ali, tko još broji?!
