kako djetetu odabrati ime?

“Oko ženskog imena i možemo doći do neka četiri ‘the best of’ imena. Ali ono što mene osobno zanima je: koji je to problem s muški imenima!?”

U prvoj trudnoći sam uočila da nisam bila zapravo emotivno angažirana do trenutka dok nisam saznala spol bebe. Ne zato što sam jako željela jedno, a generički odbijala pomisao na drugo, već je ionako apstraktna ideja o ‘imanju djeteta’ bila još apstraktnija ako je i ta beba bila neodređena.

Naša beba, pokazujući svoj karakter u startu, dugo nas je držala u neizvjesnosti. Nitko nije bio siguran. Možda je dečko, a možda je to pupčana vrpca. Možda je curica, ali nam okreće leđa. I dok sam ja noćima ne spavala (jer sam imala ljubičasta kolica na čekanju, da se ne lažemo), ona je sebi dala vremena.

Tek smo na velikom 3D ultrazvuku, nakon 25. tjedna saznali da imamo curicu. Ali i to nakon što me doktorica digla sa stola i natjerala da idem šetati, jest čokoladu i sl. jer je već i njoj bilo smiješno koliko nam ne da da vidimo! U jednom trenutku je doslovno u utrobi sjedila po turski samo da nam pokaže da to, očito, nije naš problem. 

A kada je nakon tog saznanja ideja postala činjenica, ime se nametnulo samo od sebe. Ja sam, naime, totalni sucker za slavensku mitologiju, obožavam rusku književnost i kulturu, a volim i imena koja ‘imaju priču iza sebe’. Što znači da su moje liste uglavnom poprilično sažete, nema mjesta za česta (ja se zovem Maja i to objašnjava štošta), ali ni previše rijetka imena (tata mi se zove Valijant i to JOŠ VIŠE objašnjava), a Wikipedia mi radi od 0 do 24. Uz to sam i history buff što znači da me Eva asocira na onu Braun, Franco na španjolski građanski rat, a Dmitar je divan i znakovit, ali mi muž ne da. 

Kompliciram, znam. Ali svejedno nisam mogla odustati od svih svojih kriterija – jer i dalje vjerujem da ime govori i o karakteru, a utječe i na sliku koju ljudi grade o nama.

A ja sam za svoju curicu željela nešto snažno, nešto što će biti njeno. A da ne mora biti Stormi True Detective Dropuljić, jelte. I na trenutke sam već mislila da nikada neću naći ime. Ima ih. Ima ih divnih. Ali nijedno nije ‘zasjalo’. Ni jedno nije ‘sjelo’ onako da znate da je to – to. Dok nisam jedno jutro otvorila oči i samo pomislila – Morana! Kako sam zaboravila na Moranu?! 

I provjerila sam sve svoje knjige, leksikone i internetske stranice. To je bilo ime! Snažno i rijetko, ali nije novokomponovano. Nema dijakritičke znakove i dovoljno je internacionalno da ga svi znaju izgovoriti. Slavensko je i divne simbolike, pomalo mračno, ali kao birano za djevojčicu rođenu usred zime! Muž se složio odmah (jer srećom, nisam ja nenormalna sama od sebe) i to je bilo to! Imali smo još jedno rezervno, za svaki slučaj – ali za nas je odluka bila donesena.

Danas se nalazimo u toj situaciji ponovno. I sada imam osjećaj da je tristo puta gore. Zašto? Zato što još nemamo spol i zato što uza sve one lude rubrike, imamo i par novih. Sada se mora svidjeti i Morani, mora također odgovarati njemačkoj sredini, ali bismo i dalje da je slavensko – jer smo to mi, a i jer želimo da se slaže s Moraninim. Eh, da, i Morana ima svoj strogi zahtjev – ‘bez slova L’! Naravno, misli na R. Još ćemo razmisliti hoćemo li uvažiti navedeni prijedlog jer treba djecu natjerati da se fino nauče izgovarati sva slova! Ali šalu na stranu.

Spiskovi postoje još od prije pet godina, popunjavaju se i čiste, nadodaju se opaske i križaju se žustro. Toliko imena koja su mi nekad bila pri vrhu liste, sada nisu niti blizu, a neka nova su zasjela na tron. I ok, oko ženskog imena i možemo doći do neka četiri ‘the best of’ imena. Ali ono što mene osobno zanima je: koji je to problem s muški imenima?! Već sam mislila da sam ja problematična, ali onda su mi i muž i kolege i prijateljice i 300 žena na Instagramu potvrdili teoriju. Nije ni čudo što se svi zovu Luka, Noa i David kad zaista na trenutke izgleda kao da nema drugih imena! Ne postoje! Svakom nešto fali! Svako je ok, ali ne dovoljno. A to je bez one dobre stare ‘ni ne znaš koliko ljudi ne voliš dok ne kreneš djetetu birati ime’. I na trenutke mi se čini kao da smo pred zidom. 

Pogotovo jer smo i ovaj put kompaktni i složni – u nemanju prijedloga uopće.

Tako da i ovaj put čekam još koji ultrazvuk koji će, nadam se, dovući sa sobom jednu za nas standardnu duboku raspravu oko 2 ujutro i odluku života. Jer – NOMEN EST OMEN. I zato tu odluku ne doživljavamo ni malo lako. Hoćemo li doživjeti trenutak paljenja lampice kao što je bio s Moranom? Tko zna. Vrijeme će pokazati.

top lista dobronamjernih savjeta – SUPERMAME

Istetovirana supermama s njemačkom adresom. Zaljubljenik u pisanu riječ, fitness fanatik i predani obožavatelj onesija. Jarac u horoskopu, novinar po zanimanju, mama po vlastitim preferencijama. Rođena sam na Božić, jedan od najhladnijih u povijesti Slavonskog Broda i to mi je zapečatilo sudbinu. Ledeni prsti, sumrak uz lampice i mračno sanjarenje moj su životni poziv. Nije bilo druge nego da sve to pretočim u pisanje. Drugačije ne znam! Tako je i nastao blog #misusovo, glavni i odgovorni krivac za sve izlete koje od tada imam. Borim se protiv predrasuda od kada znam za sebe, prečesto i nesvjesno tako da sam već profesionalac na tom polju. Sarkazam i humor moje su oružje. I kao pravi jarac u horoskopu, izrazito sam hladna i proračunata izvana, ali duboko duboko unutra čuči prava slavenska duša, topla, neiskvarena, ali nikada u potpunosti zadovoljna.