Dočekali smo i taj godišnji! Laganini tjedan, usred ničega, koji ćemo provesti na miru sa svojim najbližima, u Hrvatskoj! Ne samo što ćemo popiti četiri tisuće dvjesto osamdeset i šest kava, obići svu živu i mrtvu rodbinu, obnoviti snažne spone s prijateljima i umorni, ali sretni, vratiti se kući.
Ovo nam je bilo najduže izbivanje otkada smo odselili iz Hrvatske tako da je dijete već dobrano tulilo za bakama, a ja sam već pomalo zaboravila kako točno izgleda suživot između tri (pa čak i četiri) generacije. To su te cake kojima te razmazi Njemačka – možda nema bake da doleti na brzinu kad treba pričuvati dijete (čitaj: zadnji put smo bili u kinu kada smo bili u Hrvatskoj), ali isto tako nema onog konstantnog sizifovog posla usklađivanja svih i svačijih rasporeda. I znate još čega nema? Nema našeg divnog krasnog ‘dijeljenja prijateljskih savjeta’!
I evo me, zadnji dan godišnjeg, dok sjedim na kauču okupirana poluspremljenim torbama i smišljam kako spakovati volumen tri torbe u jednu, odlučila sam napisati svoj omiljeni ‘The Best Of’ roditeljskih, prijateljskih i susjedskih ‘savjeta’, točnije, prikrivenih kritika i uvreda. Pa krenimo!
-
Ovo dijete ništa ne jede!
Gdje god uđeš i kome god dođeš, svi trpaju u ruke čokolade i smoki, čips i lizalice. Bake vode u trgovinu da se bira što god dijete želi i u ovim danima godišnjeg naprosto živim zadivljena kako dijete ne povrati od tolike količine smeća. Ali se pripremim mentalno, ne vrijedi se svađati (jer onda ulazimo u kategoriju ‘Ajde, brate, šta izmišljaš, kao da ste vi na avokadu odrasli!’), znam da je to samo par dana i svjesno olabavim granice. U to ne ulaze samo grickalice i čokolada, ali tu su kiflice, štapići domaći sa sirom, knedle, torte i kolači, domaća slanina i kobasica i dalje da ne nabrajam.
Kada dođemo i bacimo se u opticaj, ja kao odrasla žena pijem Peptoran svaki dan, nalijevam se mineralnom i molim boga da ne umrem od hrane. Ali svi svejedno uspiju uočiti kako je pojela samo 3/4 tanjura juhe (koja u sebi ima pola kg mesa, mrkve i krumpira), kako je ‘jedva večerala’ i kako siroto siroto dijete jedva jede, nije ni čudo što je mršava. Čitaj: ima lošu mater, jadno dijete gladno.
-
Nemoj me, mama, u štramplama na zimu vodit!
Kažu oni meni oponašajući dječji glas. Jer mi je dijete bilo u debelim štramplama i haljini i debeloj podstavljenoj vjetrovki i visokim tenisicama. Na plus petnaest. I onda mi se to još ponovi četiri do šest puta na šaljiv način, dok mi se na kraju ipak ne obrate mrtvim ozbiljnim tonom i kažu: ‘Ne, ozbiljno, nemoj dijete kad bude zima, voditi van samo u štramplama.’ Jer, eto, to je nešto što ću ja apsolutno učiniti! Kada bude minus i ja budem u skafanderu, dijete ću izgurati iz kuće u tankim štramplicama. Na snijeg.
Nitko ne razmišlja o tome da sam, doduše ne znam kojim čudom, održala ovo dijete na životu skoro prve četiri godine. A još manje razmišljaju o tome da oni griju stanove na +30 dok je vani tek +15 pa ZATO moram dijete lagano obući – jer uz njeno skakanje i njihovo grijanje može samo u nesvijest pasti u debeloj odjeći.
-
Pa ona će i hrvatski zaboraviti!
Jer loša si mater ako si odveo dijete u Njemačku bez znanja njemačkog, mučit će se. Jer loša si mater ako s tim istim djetetom pričaš onim jezikom koji njoj paše u tom trenutku. Jer ne samo da si loša mater već i loš Hrvat ako tvoje dijete, koje s tri i pol godine tečno govori tri jezika, ne priča hrvatski svaki slobodan trenutak svog života. Jer nije da živi u okolini u kojoj joj nije prijeko potreban. I nije da je ovaj hrvatski koji koristi daleko točniji i pravilniji od onog hrvatskog koji koristi osoba koja nabacuje primjedbu.
-
Ajde, smije i ona nekad ostati duže, šta će joj biti?
Po cijele dane slušam o lošim roditeljima koji ne znaju djeci postaviti granice, o roditeljima koji previše popuštaju djeci, o tome kako je postavljanje granica i održavanje ritma i rutine najvažnije kod djece. A onda čujem kako bezveze tušim dijete i tlačim ju da ide spavati u pola 9 (kao što ide svaku večer svoj cijeli život). Pusti ju! Zašto mora sada na spavanje? Šta će joj biti? Bože i ti pretjeruješ! Naravno, možemo pričati i o tome da se ‘odjednom povampirila i postala zločesta u pola 10 naveče, šta joj je sad odjednom?!’ Pa eto, ja stvarno ne znam. Valjda jer sam loša mater!
-
Odvedite dijete hrvatskom doktoru!
Moj osobni favorit. Moje dijete ima atopijski dermatitis. Imala ga je i uz mačku i bez mačke, i uz svakodnevno lickanje stana i pranje svega što takne, ima ga i kad se valja u blatu i dijeli sendvič sa pola djece u vrtiću. Nekad je grozno, nekad je ok, nekad imamo tu sreću da zaboravimo da ga uopće ima. Vidjeli su je pedijatri i specijalisti i hrvatski i njemački. Svi su mi rekli isto. Da parafraziram – ‘Jebiga’ Nema tu pomoći, nekad će nestati sam od sebe, nekad će biti težak, pet puta će pomoći jedna krema, šesti put će pogoršati simptome. Ali znate kada moje dijete ima najgore simptome? Kada smo u Slavonskom Brodu! Neću ulaziti u debatu o zraku (ovaj puta), ali ću elegantno napomenuti da i meni, kada smo tu, treba trostruka doza lijekova protiv alergije. I je, išli smo na kraju hrvatskom doktoru jer je toliko natekla da sam se bojala da će se ugušiti u snu. Pogodite što? Hrvatski doktor nije rekao ništa što njemački već nije. I ne samo to! Nije mi ponudio ni rješenje za tanke štrample, loš apetit i materinji jezik.
Moja je kuma nedavno rodila i konstatirala, kroz smijeh, kako je mislila da ne možeš dobiti više ‘savjeta’ nego kad si trudna, a onda je dobila bebu i saznala koliko se prevarila. Moram joj javiti ovih dana da ne prestaje ni nakon četiri godine!
