Koliko samo puta sam tijekom svog porodiljnog dopusta govorila kako jedva čekam vratiti se na posao. Žudila sam za jutarnjim spremanjem uz kavu čiju šalicu redovito ostavim u kupaonici, riskirajući ranojutarnje svađe s mužem koji dobije napadaj bjesnoće kad ugleda taj sveti napitak „tamo gdje mu nije mjesto.„ Odlazak na posao bio je popraćen odličnom glazbom u autu koja bi se jedva čula od mog pokušaja pjevanja najglasnijim tonovima toliko da bi se stakla pomicala od straha i želje za bijegom od mog solističkog nastupa svako jutro. U uredu je bio jedan od razloga zbog čega se želim vratiti: ONE. Moja skupina kolegica koje su odavno prestale biti samo to. Prijateljice koje su u tom istom uredu dijelile najintimnije stvari, smijale se i plakale. Svađale se (Bok Gudinjo, volim te) i mirile se svaki dan ispočetka. Bodrile na vjenčanjima i kršenjima. Ne onako kako ideš kolegi reda radi. Nego kako ideš prijatelju, da budeš s njim u najbitnijim trenucima. O Bože, kako mi samo fale! I nakon toga, dolazak u kaos. Svakodnevno natjecanje s vremenom, mnoštvo kreative koja kruži mojim žilama poput droge. Droge koja me ispunjavala svakog dana. Željela sam se odjenuti. Svu silu one odjeće koja me vjerno čekala u garderobi, cipele s potpeticama s kojima sam na dnevnoj bazi prekinula ljubavnu vezu onda kad sam ju započela s tenisicama za šetnju. Jesam to ja upravo rekla tenisicama?! JA?
Sve moje predivne velike torbe koje sam varala onim manjima zbog praktičnosti šetnji i potreba parkića, stoje poredane u ormaru čuvajući planere i rokovnike kojima su obveze prestale onog dana kad sam otišla na porodiljni. U njima kao da je vrijeme stalo. Tako sam se nekako i osjećala. Kao da su svi nastavili dalje, a ja kao da sam u vakuumu kojemu vrijeme ne prolazi. Njegovu prolaznost vidim samo po napretku svog uragana koji, zaklela bih se, samo pri sljedećem pogledu bude veći, ima novu foru, riječ ili korak. Kad?? Kako? Prisjećala sam se dana kad bih nakon posla redovito išla do grada. Ako bi M bio tu, našli bismo se u gradu i uživali u zajedničkim romantičnim večerama. Falilo mi je to. Falila sam si takva ja, sadržajna. Dotjerana, mirišljava. Savršeno organizirana. Falila sam si.
Sutra je utorak. Moj prvi radni dan nakon godinu dana. Najponedjeljkastiji utorak ikad. Nekad sam mislila da će proći bezbrižno, a glava mi najednom izgleda kao računalo s otvorenih tisuću tabova u kojem mi se svake sekunde otvaraju novi zadaci i obveze. Najbitnije pitanje mi se stalno mota po glavi: kako će on reagirati, kako će mu biti toliko sati bez mame? Hoće sve biti u redu? Kontrol frik u meni je svake minute postavljao nova pitanja, ne dajući mi spavati i držeći me budnom dugo u noć. Srećom, tata je tu ovaj tjedan pa će prilagodba proći puno lakše. Plan da ne ide na put tih dana je upalio, nadam se da će biti tu neko vrijeme kako uragan zvani Noa ne bi imao previše promjena u tako kratkom vremenu.
Dolazim na posao, a one su mi priredile najbolje iznenađenje ikad. Sve je bilo u znaku Welcome back partija i u tom trenutku mi se činilo kako su mi nedostajale još jače. Toliko izmiješanih emocija taj dan, glava u uredu i sreća, a srce ostalo kući. Prvi tjedan je prošao toliko užurbano i konfuzno da ga nisam stigla ni doživjeti. Nisam se ni okrenula, vikend je bio tu. S njim i vijesti kako tata ide na nekoliko tjedana u Toronto. Nikad nisam voljela Kanadu, sad je volim još manje. Tek sad počinje kaos. Džungla. Nered. Jesi htjela posao, eto ti ga.
Tata je otišao. Stiglo je jutro i valjalo se spremati za posao. „Čekaj samo malo, ne možeš dok mene ne presvučeš, „ izgledao je kao da mi upravo to govori dok je pobjedonosno stajao pored mene u kupaonici, ne dopuštajući mi da operem zube u miru. Ok šefe, bacamo se na spremanje tebe jer zaudaraš već na popriličnoj udaljenosti. Ne bi to bio Noa prstić da se možemo presvući u miru kao sva ona djeca na tim prokletim internetima koja leže na podu s osmijehom na licu dok im mame brišu guzu koja miriše s ekrana. Naša guza je sve samo ne mirišljava, isto kao što se mali seronja ne smije. Zabavljam, održavam solističke koncerte usred te smrdljive simfonije nad njegovim pelenama, nogama ga pridržavajući da se tako prljave guze ne okrene sad i uprlja mi tapison u njegovoj sobi kojeg sam platila ko’ svetog Petra kajganu samo zato jer se slaže s njegovim očima. U tom trenutku razmišljam podsjećam li se na hobotnicu koja svojim kracima drži lekciju iz multitaskinga svim modernim life coachima ili sam klaun lošeg glasa koji žonglira vremenom i pita se hoće li stići, isto kao što ta kvazi zabavna stvorenja bacaju loptice u zrak, a ti stojiš u publici i navijaš da nijedna ne padne na pod i čovjek se ne osramoti.
Daj mu nešto da se igra, to uvijek pali. Je, cijelih tri minute dok sam uspjela staviti kremu na lice. Pokušat ćemo s nečim za grickanje. Nosim plazmu (Mir, vi žene-majke-kraljice) i bacam se na oblačenje. Sva sreća pa si večer prije pripremim ono što ću odjenuti ujutro, jer inače ne znam kako bih stigla sve to u jutrima kad sam sama. U sebi govorim sve one ružne riječi koje njemu neću dati da govori jednog dana, a sadrže riječi Kanada, tata, posao, postupak dobivanja djece jelte i tako. Dok pokušavam navući hulahopke on dolazi vješati se po meni jer mu je to nova faza, visi po meni dok ga ne uzmem u naručje. Uzimam ga i idemo ponovno do kupaonice, hulahopke ćemo oblačiti poslije. Ili nećemo, kome još trebaju čarape u veljači?! Kreće pokušaj šminkanja dok iza sebe slušam navijačke pohode mog sina koji ubacuje plazmu u kadu (Jesam vam rekla da se ne uzbuđujete žene-majke-kraljice) skupa sa svim ribicama, dupinima i ostalim životinjskim carstvom namijenjenim plutanjem u bespućima kade, zajedno s onim kopnenim vrstama. Who bolan cares, moram krenuti iz kuće za sedam minuta. Večeras ću spašavati to što preživi u kadi, šta sad. Ko’ osta osta, nisam ja Noa da spašavam svu živinčad. Onaj pravi Noa, ne ovaj moj koji je dovukao još četveronožnih prijatelja na kada party. Namontiram ga da se fino zabavlja dok mama nastoji od sebe napraviti čovjeka, ubijajući ovog zombija zvanog Podočnjak. Onu minutu dok sam se okrenula i uzela četku za kosu, uragan je otvorio WC školjku i krenuo čupati uložak za njeno osvježavanje van. Zombi zvan Podočnjak je još uvijek na životu jerbo umjesto šminkanja moram djetetu oprati ruke s obzirom da miriše po WC netu.
Vraćamo se na početak i na akciju šminkanja, dok zatvaram vražju WC školjku blokirajući je neseserom u kojem mi stoji šminka. Podočnjaci su prekriveni najbolje što znam i umijem, samo da to malo matiram. Tražim četku, ne znam gdje mi je četka za šminkanje. U njegovoj je ruci, gdje bi bila? Uragan trči pobjedonosno na hodnik, smije se i sam sebi govori „Ne, ne, ne„ . Nema šta, 1:0 za tebe mali, nije pošteno, ali nije ni život pošten, nisi ti kriv. Osnovne radnje sam napravila, nemam vremena za više, za to postoji auto i stajanje na brojnim semaforima na putu do ureda. Jedan semafor mi služi za nanošenje ruža, a onaj naporni na kojem dugo stoji crveno, za nanošenje maskare. Zvoni teta čuvalica i nikad mi u životu nije draža nego u tim trenucima kad čujem zvono na vratima u 7:25 ujutro. Trčim joj otvoriti, obući te proklete hulahopke, obuti se, staviti gablec, obući kaput i pronaći mobitel kojeg je uragan zametnuo Boga pitaj gdje. Provjeravam sve, od kade do koša za smeće. Već sam trebala krenuti, a on skače po meni ne dajući mi da odem. Najgori dio jutra. Animiram, pjeva teta, pjevam ja, vadim macu, neće macu, vadim Legiće, neće ni njih, krenu trčati i čim zamaknu u prvu sobu trčim do lifta. Koliko žurim, nemam ni vremena za klaustrofobične napadaje u istom. Barem jedan problem manje. Bogu hvala na toliko crvenih svjetala na semaforima na Selskoj pa sam se stigla i našminkati kao čovjek. Otvaram vrata ureda i gledam na sat, ravno je 08:00. Na vrijeme, svako jutro. Osjećam se kao maratonac koji je upravo utrčao u cilj nakon prezahtjevne utrke. Lažem, osjećam se kao boksač u ringu koji je pobijedio u prvoj rundi i sprema se za drugu. Razmišljam o tome dok si pravim kavu i spremam se za drugu rundu, onu poslovnu i razmišljam jesam li uopće oprala zube jutros ili ne? Srećom, četkica na poslu uvijek spašava stvar. Vrijeme do 16h proleti toliko brzo da opet žongliram s tim prokletim lopticama zvanim vrijeme da stignem doma uzeti dijete i izađemo u park do 17h dok se još pokoja zraka sunca probija do ljulje. Otvaram vrata stana i dočeka me najdraži trenutak u danu koji odnose sav umor. Onaj kad on shvati da sam ušla i pokloni mi taj osmijeh, najljepši ikad, za kojeg imam osjećaj da je čuvao samo za tu prigodu. Onako da me ubije u pojam i da mi zafali još više. Onaj koji me u sekundi rastopi ko’ sladoled na mostarskom čelopeku.
Trčimo u parkić i ignoriramo ljude oko sebe. Ovo vrijeme je svakako rezervirano samo za nas dvoje. Uživamo, smijemo se i mazimo u maminom krilu. Ne postoji nitko oko nas i nigdje se ne žurimo. Ne gledamo na sat, osim kad me obavještava da sam već završila sa svojim kretanjem za danas. Ma daj Sherlock, reci to mom uraganu koji je tek krenuo u osvajačke pohode! On je u naponu snage, a ja sam najbolja za odmor. Ali tih par sati doma s njim je predragocjeno da bih mu uvalila mobitel u ruke ili otišla negdje bez njega. Ionako je sam s dadiljom po cijeli dan, tata je na drugom kraju svijeta, ne treba još biti i bez mame. Moji planovi će čekati tatin povratak, dotad poslijepodnevne sate čuvam samo i isključivo za jednog dječaka koji mi je ukrao srce prvim udahom u mojoj utrobi. Toliko mi nedostaje tijekom dana da u tih pari sati koliko sam doma nastojim ugurati i nadoknaditi sve one sate provedene bez njega. Vraćamo se doma na neizostavnu dozu igranja Legićima, vožnje u autiću, igre skrivača u šatoru, večeru i kupanje. Nakon svega konačno dolazi vrijeme za spavanje.
Njegovo, ne moje, naravno. Netko treba riješiti onu plazmu zalijepljenu u kadi, riješiti sve perilice i ostalo što čini tekuću problematiku dana, pripremiti hranu za noć jer rijetko se dogodi da me uragan počasti cielonoćnim spavanjem i konačno tuš. Vreli tuš onda kad je sve tiho i kad se nitko ne vješa po meni. Razmišljam o svojim danima i toliko željenom povratku na posao. U cijeloj svojoj želji sam smetnula s uma da su se okolnosti promijenile. Željela sam svoj stari život gdje se polako i savršeno organizirano spremam ujutro za posao na koji dolazim savršeno odjevena dok miriše put za mnom. Onaj u kojem radni dan završavam druženjem na nekom IN mjestu uz dobru kavu ili gin tonic, razgovarajući s odraslim ljudima. Dobila sam kaotično i nikad brže spremanje na posao dok nisam sigurna ni jesam li oprala zube, a radni dan mi završava odlaskom u parkić razgovarajući s najdražim čovjekom na svijetu. Bez IN mjesta i visokih potpetica, u trenirci s osmijehom na licu diveći se koliko visoko ta ljulja ide u zrak. Navijajući za svaki novi korak i glupirajući se kao da me nitko ne gleda.
Konačno mirišljava i istuširana ulazim u sobu, dok jedva držim oči otvorene i u mobitel upisujem sve sutrašnje obveze koje su se odjednom stvorile u računalu od moje glave. Najednom stanem i pogledam ga. Tamo leži miran i spokojan. Muškarac mojih snova. Cijeli moj svijet u tih osamdeset centimetara. Smije se u snu kao da zna da stojim nad krevetićem i divim mu se. Odjednom mi nedostaje sav taj naš jutarnji kaos. Spašavanje životinja, podmićivanje plazmom i Psićima u ophodnji. Njegovo “Ne, ne, ne” dok sam sebe prekorava kad radi štetočinu i najslađi osmijeh kad shvati da je svejedno napravio ono što je htio.
Okolnosti su se promijenile. Željela sam nešto staro, a da nisam bila ni svjesna koliko novo može biti lijepo. Ono kad nešto želiš, a tek shvatiš da ti se želja ispunila da nisi ni bio svjestan jer nisi ni znao koliko sreće jedno obično, malo srce može podnijeti.
Ponovno se nasmije, a ja umjesto da idem leći tražim prozor da pogledam gore i zahvalim. Onako iz dubine svog premorenog, ali presretnog bića. Volim svoj kaos i ne bih ga mijenjala ni za minutu mira. Hvala Ti!
