Kada muškarac ženi da kompliment – to je kompliment bez filozofije. Kada žena drugoj ženi da kompliment, on se množi s 4 i na to doda još nula ili dvije. Toliko vrijedi taj kompliment. K tome uvijek ostane tračak sumnje u skrivene namjere ili iskrenost istog.
Mislim da se žene na razbacuju s komplimentima i više su sklone kritiziranju nego komplimentiranju. Možda je predrasuda, možda si umišljam, možda pretjerujem za potrebe kolumne. Žena uvijek primijeti prve bore, izrast ili loš izbor traperica. I to ne na sebi, nego na drugoj ženi. Da ne biste pomislili da sam ženski ženomrzac koja uoči Dana žena piše o tome kako je svaka žena drugoj ženi vuk, odmah ću se ograditi.
Nikada, ali zaista nikada neću zaboraviti dan kada sam rodila svoju djevojčicu i kada su me smjestili na odjel babinjača. Nisam bila u najboljem izdanju tada. Donijeli su mi čaja i doručak, kasnije ručak, i sve mi je ostavljeno na pladnju daleko od kreveta. Tu dolazi spasiteljica, žena s kojom sam dijelila sobu i koja se ponudila da mi približi hranu i piće, narezala mi je meso na sitnije komade, nalila čaja u čašu. Ona je meni u tom trenutku sjajila kao anđeo, obasjana svjetlošću s nebesa. Do kraja našeg boravka u toj sobi, nismo se jedna drugoj ispričavale zbog trica, nismo se osjećale dužnima to činiti jer smo obje prošle isti put i znale smo da će osjećaj srama sačekati.
Kasnije, kad sam se oporavila i nadošla krenule su druge, čak i neugodnije boljke – iscrpljenost, dojenje, beba koja plače, kratki zimski dani, osjećaj da ne znam što radim. Tad mi je trebala podrška više nego ikada. Imala sam osjećaj da se raspadam iznutra, da sam usamljena u tim novim okolnostima, da nijedan muž i nijedan muškarac nikada neće moći shvatiti…trebala mi je podrška žene koja je prošla i prolazi isto. I tada sam otkrila Supermame. Tu sam naišla na brdo tekstova u kojima su druge žene pisale svoja iskustva i strahove, svoje borbe koje vode svaki dan doma, ne samo s najmlađim članovima obitelji nego i sa sobom.
Sve prolazimo manje-više isto. I to treba naglas reći. Treba reći da majčinstvo ima svoje divne strane, ali da zna biti iscrpljujuće i pos*ano (doslovno) i ne baš tako romantično – to je činjenica. I to je normalno! Normalno je da ti cmizdravac nekada prisjedne, da ti prisjedne i muž i kolica koja moraš vući svaki dan, i prisjedne ti i kvart u kojem poznaješ svaki kamenčić jer si ga na rodiljnom dopustu prošla minimalno 365 puta. Prisjedne ti i taj rodiljni dopust u kojem misliš da si oglupavila na najgore i da ti je buci-buci i gu-gu ga-ga vrhunac rečenične konstrukcije. Pa napokon ti prisjedne i ta neuredna punđa navrh glave i onda sve pošalješ u tri mile majke. (…) I onda dođe novi dan. Mali cmizdravac napravi nešto novo, nešto slatko….i opet te obori. I vučeš dalje jer imaš novi elan. Shvatiš da se kod djece sve nekako razvija u fazama i taman kad pomisliš da si došla do točke pucanja, dođe dobra faza – faza boljeg spavanja, faza u kojoj beba svlada neku novu vještinu koja olakšava.
I to sam pronašla u ovoj online zajednici. Neku razbibrigu i taj osjećaj da nisam sama, da sam normalna i da sve prolazimo jednake dileme, borbe, ali i lijepe trenutke. U Danskoj je jako razvijena mreža podrške novima majkama. Kad novopečena majka izlazi iz bolnice, dobije popis žena koje žive u istom kvartu, a koje su nedavno rodile. Pa tko voli, nek’ izvoli. Možda nije loša ideja. Barem da u društvu druge žene gurate kolica i brojite kvartovske kamenčiće. I pohvalite jedna drugoj prekrasnu punđicu tog dana.
LEDA @lovely_miss_l
Leda Franić odnedavno i Draganić, od studenoga 2017. majka je jedne vrlo aktivne djevojčice. Profesorica je hrvatskoga jezika i književnosti u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi i obožava svoj posao. Najdraži film joj je Capetan Fantastic. Najdraža boja-crna. Vinkovčanka je rodom, vjeruje da se sve bolesti mogu, ako ne izliječiti, onda barem ublažiti šljivovicom. A sve bolesti, naravno, dolaze od hladnih pločica i propuha. Smatra da se svugdje može pješke pa čak i u New Yorku. Prezire lijenost i škrtost. Kad ukrade vremena-čita. I piše osvrte o pročitanome. Mir pronalazi u okrilju udobnoga doma koji neprestano želi mijenjati i ispunjavati mirisom svježe pečenih kolača. Misli da savršenstvo postoji, ali traje kratko i zato treba uživati u malim trenutcima sreće. Još uvijek brani stav zbog kojeg ju je na ispitu rušio profesor psihologije-da se ljudi rađaju dobri.
Ovo za popis u Danskoj nisam znala, Ali mi se sviđa. Puno bi nam pomoglo.