Davne 2003. godine, nakon završetke srednje Upravne i birotehničke škole, tamo odmah iza ugla u Gundulićevoj, započela sam sa studiranjem javne uprave…logični nastavak, nastavak koji je meni bio interesantan. Nije bilo lako jer sam i studirala i radila i zabavljala se i našla dečka (sadašnjeg muža). Polagala sam ispite, padala, živcirala se, odugovlačila…godine prolazile, udala se, rodila dijete, odselila iz Hrvatske…8 ispita do kraja.
Prošle godine u rujnu evo mene natrag. Ja došla! Deset godina me nije bilo! Bolonjski sistem o kojem nemam pojma, hrpa novih informacija, a zakržljali mozak! Zgrada ista, isti natpis vani: pada žbuka! Juhuuu! Kad sam ušla unutra, među mlade, nadobudne studente, uhvatio me neki polet: ma mogu ja to, neću to ostaviti nedovršeno. S druge strane, uplašeni brucoši me pozdravljaju i otvaraju vrata, misleći da sam možda neka od profesorica. Da, sad me hvata bed! I trebala bih biti neka od profesorica, docentica ili tko zna čega, a ja studentica! I tako s hrpom oprečnih misli, upisala sam nastavak studija…priznali mi sve ispite, dodali nekoliko novih. Uspoređujem slike na starom i novom indexu, neeee, uopće nisam ostarila! Dobila šifru za studomat, ajme o tome sam čula, ali stvarno ne znam za što to služi. Nekad davno smo išli kupovati prijavnice za ispit, ispada da ih sad možemo prijaviti putem tog čudotvornog studomata i vidjeti vrijeme održavanja ispita, pa čak i rezultate. Wow, djeco, mama iz prošlog stoljeća je potpuno u šoku!
I tako, korak po korak, uz veliku pomoć divne gospođe u referadi koja mi je hrpu stvari objasnila onako zdravo seljački, da moj mali mozak to razumije, krenula ja sa studiranjem. Gledam sve te knjige, zakone, skripte…čitam forume sve moguće od riječi do riječi i upijam nove informacije. Moram učiti, jako puno! Ali kako, kada?? Krećem…politologija je društvena znanost koja proučava politiku: političko mišljenje, političke sustave i institucije, političko ponašanje i političke procese te međunarodne odnose. Iz druge sobe čujem: mama, mi smo gladne! Ok, idem im dati jesti i nastavljam dalje. Politika je jedna od najstarijih i najvažnijih…mama, vidi što radim! Evo, pogledala sam, idemo ispočetka. Naučila jednu stranicu, jeeeej, moram djecu voziti u školu. Odvezem ih, idemo dalje. Drugi dan, nemam pojma što sam naučila dan prije! Kaos!
Što mi je došlo!? Nema šanse da išta zapamtim! Nema šanse da stignem to sve naučiti uz troje djece i milijardu obaveza! Ajde, dižem se iz pepela, jedem orašaste plodove, pijem magnezij, vitamine…slušam muziku za koncentraciju, ne spavam… Nakon prvog kolokvija, izašla sam van plačući…ne vjerujući sama sebi da se toliko stvari nisam mogla sjetiti, stvari koje sam učila danima, ponavljala 5 minuta prije. Sve su to esejska pitanja pa ti piši koliko te volja, što je dobro, što nije, tko bi znao! Otišla sam u takvom stanju u Kraš da se utješim tonom šećera, s mišlju da neću uspjeti navući niti jedan bod, a kamoli proći. Ajme, sramote! Evo ti sad kad ne radiš stvari onda kad im je vrijeme.
Međutim, prošla sam, nekim čudom taj kolokvij i sve ispite u semestru. Ispred mene je još nekoliko teških, ali nedam se! Kradem na sve moguće načine malo vremena za učenje, iako me naravno često proganja krivnja kako bih baš sad trebala biti sa svojom djecom, a ne za knjigom. Ali jasno je i meni i njima da to radim jer moram, jer želim i trebam! Svima je zanimljivo, a muž se još k tome hvali kako spava sa studenticom (nadam se da pri tome misli samo na mene). S obzirom kakav mi je društveni život trenutno, odlazak na predavanje mi je vrhunac uzbuđenja.
Nedavno sam pročitala super članak u kojem stoji sljedeće: zašto djeca ne bi odrastala uz roditelje koji stvaraju, studiraju, rade, mijenjaju poslove, koji se razvijaju i rastu u svojim brakovima i vezama? Nigdje ne piše da je tek kad se sve posloži poželjno imati dijete… Baš mi je to trebalo da odagna moje sumnje i da mi poleta! Neka djeca vide da nikad nije kasno za ostvarenje želja i snova! Još kad i oni sudjeluju u tome, nema nam kraja.
ANA @anasank
Mama tri predivne curice, devetogodišnje Laure, šestogodišnje Tene i dvogodišnje Lorene. Voli knjige, putovanja i Starbucks. Nakon šest godina provedenih u Bukureštu, posao ju je vratio doma u Zaprešić, mali gradić kraj Zagreba. Nostalgija za “rumunjskim životom” je stalno prati pa se tako svako malo zajedno sa svojom obitelji spakira i otputuje. Nedavno je ponovno krenula na fakultet u nadi da će ga napokon i završiti. Uz stalne školske brige, privikavanje na vrtić, putovanja, sad i studentske muke, borbe sa kilogramima i ostalim životnim važnim i nevažnim sitnicama velika želja joj je vratiti se pisanju.
