Ovo je priča o promjeni, pozitivnoj promjeni koja se tek treba dogoditi. Jer kao u svakoj priči tek kad priča završi postane jasno zašto su svi likovi i događaji koji su prethodili kraju bitni za priču. Vjerujem da je i sa ovom pričom tako. Priča počinje kao triler, napeto, redovitim otkazom od strane radnika, zapletom ili raspletom, u svakom slučaju oslobađajućim korakom bez društveno prihvatljivog plana u kojem smjeru dalje. Glavni lik je 35+ godišnjakinja, majka dvogodišnje djevojčice koja je dala otkaz bez dogovorenog novog posla, jer je u tom trenutku odlučila da želi živjeti drugačije, ali još nije sigurna na koji način to ostvariti. Možemo ju zvati L ili ću početi pisati u prvom licu pa da sve postane realnije.
Odluka o otkazu, nakon višemjesečnih razmišljanja i pričanja s mužem, pala je u trenutku kada sam zaista shvatila da je moj trud postao uzaludan, a paralelno su se zaredali dani, tjedni, sram me reći i mjeseci, u kojima sam samo čekala onaj sat u danu da mailovi prestanu dolaziti i mobitel prestane zvoniti, te da djevojčica ode spavati kako bi ja mogla posvetiti vrijeme sebi, čitaj: leći pred tv i zaspati čim spustim glavu na jastuk.
Nakon službene procedure oko otkaznog roka, razduživanja i prenošenja posla, evo me tu sam. Službeno nezaposlena, sa sto ideja u glavi. Interesantno je kako kad otvoriš vrata sebi i pogledaš se u ogledalo, sa idejom da se samo gledaš, vidiš promjenu u svojim očima i ideje samo dolaze. Je li strašna ta neizvjesnost? Stravična je. Je li bila potrebna? Da!
U cijelom tom emotivnom početku priče zanimljivo je gledati kakve su reakcije ljudi na odluku o promjeni. Danas kada su svi postali poduzetnici, kada nas bombardiraju sa svih strana sa edukacijama i radionicama o radu na sebi, kada su filmovi većinom posvećeni težnji za promjenama, promjene bez plana kod nas nisu društveno prihvatljive. Jer možda sam preosjetljiva, kažu? Možda, a možda nisam. Što ako nisam? Najzanimljivije su reakcije ljudi koji zbilja trebaju promjenu, najradije bi pobjegli samo da ne slušaju kako su promjene moguće, samo da ne moraju komentirati. I meni je bilo tako, trebalo mi je mnogo vremena da shvatim da sam točno u periodu života kada se poklopilo da mogu i moram napraviti promjenu, da samo o meni ovisi kojim i kakvim ću putem prema budućnosti krenuti, da nije sramota stati i razmisliti.
Sami dopuštamo da nam društvo nametne ponašanja koja ako ne pratiš čudan si, pogotovo ako si žena. Malo sve na tebe drugačije utječe kažu, sad si osjetljivija od kad si mama, zašto talasaš kad stvari funkcioniraju, kakav ti je to razlog željeti drugačije? Jednostavan, znam što više ne želim, želim drugačije živjeti, ali mi treba malo vremena da odlučim kako.
Možda kroz koji mjesec, ako se stvari zakompliciraju, shvatim da je maštati i željeti promjene bila iluzija. Ali što ako se dogode čudesne stvari, a promjene i mašta postanu stvarnost? To je onaj dio koji me motivira.
Danas kad stojim pred vratima neizvjesnosti, u našoj maloj Hrvatskoj, vjerujem da su čuda moguća. Hoće li biti teških dana? Naravno, i biti će ih puno više nego dobrih, ali taj dio sam spremna prihvatiti.
Moja draga gospođa sa sada već bivšeg posla ispratila me je jednom krasnom porukom o kojoj svaki dan pomalo razmišljam:
Ne možeš biti hrabar ako te nije bilo strah,
ne možeš naučiti ako nisi radio pogreške i
ne možeš uspjeti ako ne znaš što je neuspjeh.
Zato jedan spoiler alert – kraj ove priče će biti sretan jer sam tako odlučila i nije važno hoću li se vratiti u neku korporaciju, otvoriti nešto svoje ili nešto sasvim deseto.
Do drugog poglavlja, čujemo se.
LANA
Varaždinka sa zagrebačkom adresom. Inženjerska glava koja obožava kontrolu i organiziranost onda kada njoj paše. Voli smijanje i sanjarenje.
Zaljubljena u fotografiju, putovanja i svoju obitelj. Friško udana, majka dvogodišnje djevojčice i žena najjačeg muža u kvartu.
Lijepi pozdrav Lana od jedne mame koja Vas jako dobro razumije jer je to prošla. Doduše prije više od deset godina, ali baš zato se i javljam. Nisam propala zbog promjene koju sam odabrala, nisam ostala gladna, ALI je moja obitelj bila bolje, ja jednako tako, a onda se jedna od mojih ideja pretvorila u stvarnost. Danas ju živim i radim, a zbog prirode posla srećem i žene poput Vas i to me neizmjerno veseli. Itekako postoje žene koje razumiju kad je potreba nužna i koje unatoč toj “stravičnosti” koju ste spomenuli ipak ide dalje. Ja im na tom putu pomažem koliko mogu, ali najveći heroji su upravo one same. I da se razumijemo, ne mora to biti nužno baš otkaz. Zauzimanje za sebe na bilo koji način, u radnom ili privatnoj sredini mnogim ženama i dalje predstavlja ogroman stres. No sve su to promjene i uvijek me razveseli kad naiđem na ženu i majku koja odluči prestati bježati od promjena. Zato uopće ne sumnjam u bolje dane Vas i Vaše obitelji, nakon što prođe neminovna faza mentalnog detoxa. 🙂 U svakom slučaju želim Vam sve najbolje i da se neka od Vaših ideja pretvori u stvarnost! Sretno!