Dude, boce, mala i slatka robica…ma tko može odoljeti tim malenim klincima! Igračke, spavanje, nespavanje, prvi koraci, prva riječ i onda u trenu prođe godina, dvije, tri, deset i pojavi se on ili ona. Gospodin ili gospođa Pubertet! Ja sam evo trenutno zaglavila u drugom i iznova imam čudenje. Neki dan sam vikala sinu: „Ja tebe uopće ne poznajem!“ Priča on meni o nekim curama, izlascima…molim, kad prije? Krene sve s tim da ne želi nigdje s nama, želi neku samoću, vrijeme za sebe, izlaske s prijateljima i naravno, sve je dosadno i glupo. I onda možete spremiti sve te igračke, slatke plahte, jastučiće… Kad se samo sjetim one male, slatke robice s početka….a da, više je nema! Promijenile su se veličine, ukus i trendovi. Kad je vrijeme brže prošlo. Ja uporno još uvijek šećem dječjim odjelima.
Vadim slike i sa suzom u očima gledam kad je bio bebica, a on vrišti iz petnih žila da ih spremim i nikako ih ne pokazujem nikome. Sjetim se onih “ljububologa“ iz crtića Frozen i pomislim kako mi treba jedan „pubertetolog“ i sto kamena mudraca da mi odaju tajnu i skriveni ključ koji otvara vrata mira. Budimo realni …nema takvog crtića! Ostati će priče koje ću prepričavati unucima.
Znate kako kažu da niti jedno dijete nije isto pa tako i niti pubertelije nisu iste. Ono što mene tješi je da razgovaraju sa mnom (makar i oni odgovori sa da i ne!). I misliš da si prošao jedan i da si spreman ali ne evo njega još snažnijeg i potpuno drugačijeg. Probam sa onim pristupom kao da se spustim na njegovu razinu i onda ga ako ništa drugo nasmijem! Ako se našalim na temu brijanja, parfema, cura…ajme meni, bolje mi je da odem na frizuru i čekam da se lava smiri! Nekad želim naglasiti ozbiljnost situacije i dati primjer i trećem koji još ima do svog puberteta ali bolje se pripremiti, zar ne? Razgovor se odvija iz smijeha u plač i to neki put moj neki put njegov. Ne treba skrivati osjećaje! On je vulkan, a ja stojim na njegovom rubu! Mislim se još sam mlada (možeš si misliti!)i mogu ja to! Dobro dođe porazgovarati s prijateljicama koje imaju iste borbe jer vidiš da nisi jedina na svijetu koja misli da radi nešto krivo.
Kažu da ih treba usmjeriti na pravi put i pripremiti za život, a ja kažem treba ih pustit da uživaju i podržavati ih u njihovim odlukama jer se život jednostavno dogodi i ako si stalno u nekom konfliktu nema kraja i ništa se ne rješava. Treba naći sredinu, treba neki put i pogriješiti ali zatvorite oči i sjetite se da su bili maleni, slatki, mazasti i vi ste bili cijeli njihov svijet. Samo je jedna mama!
MANUELA
Mama troje djece, trojice sina. Radi puno radno vrijeme, ima jedan brak iza sebe, puno lijepih i ružnih situacija i niz tema o kojima bi mogla pisati danima. Uz sve probleme trudi se biti “supermama”!
