odgovornost roditelja za djetetovo ponašanje

Čitajući ovo ljeto neka zanimljiva štiva i gledajući serije u kojima su roditelji doživjeli ponašanja svoje djece koja nisu u skladu s roditeljskim očekivanjima zapitala sam se kako sam sebi osvijestiti da kao roditelj ne možeš utjecati na djetetovo ponašanje, ali možeš i odgovoran si za reakciju koja slijedi iza tog ponašanja. Krug ljudi s kojima sam ja okružena, posebno majke mlađe djece, prečesto govore da imaju osjećaj krivnje zbog djece, ili zbog toga što smatraju da ne ‘rade’ dovoljno s djecom, ili da ne ‘provode’ dovoljno vremena s njima, ili zato što ih ne mogu ‘smiriti’, odnosno utjecati na njihovo ponašanje. I sama se borim s tim osjećajima krivnje, posebno jer sam donedavno imala konstantni osjećaj da nisam dovoljno s njom kroz dan, da joj trebam više vremena posvetiti, igrati se više s njom i pronaći kvalitetne sadržaje koje ćemo zajedno raditi.

Meni osobno je to trenutno najveći izazov i ‘pritisak’ (taj konstantni osjećaj krivnje koji me prati) – provodim li dovoljno kvalitetnog vremena sa svojim djetetom!?

Pokušavam osvijestiti i vjerovati da činim sve što je u mojoj moći da budem sa svojim djetetom kroz dan što je moguće više, ali isto tako ne želim ‘izgubiti’ sebe, svoja druženja s prijateljicama, svoje izlaske, svoj avanturistički duh i svoj život kao individua. I upravo za taj dio života da je svatko za sebe i da smo odgovorni isključivo za svoja ponašanja, nismo svjesni, pogotovo dok imamo ‘malu djecu’. Kao roditelji osjećamo krivnju za postupke svoje djece, za njihovo ponašanje, za ‘sramotu’ koju osjećamo kad kažu nešto što je neprimjereno, kad imaju tantrume, kad imaju bilo kakav ‘izljev’ ponašanja za kojeg mi kao roditelji mislimo da je neprimjeren, kad god su neugodni, neumjereni i kad god mislimo da nešto ‘krivo’ rade. Znam da kad su djeca mala taj osjećaj ‘krivnje’ je nemoguće izbjeći jednostavno zato što su mali i svi, ama’ baš svi, će ‘gledati’ i ‘upirati prstom u roditelje’ zbog neprihvatljivog ponašanja djeteta. Ali zapravo, i kad su tako mali, s izljevima tantruma i iskazivanja svojih osjećaja na neprimjeren način, mi kao roditelji, jedino što možemo napraviti je utjecati na način kako ćemo odreagirati na situaciju u kojoj nas dijete ‘sramoti’ ili se ne ponaša ‘baš najbolje’. Kako će koji roditelj odreagirati na takve situacije je njegova odgovornost, a kako će se dijete ponašati i što će tada napraviti (učiniti u svom životu) je djetetova odgovornost. Koliko god nama, i meni osobno je teško to prihvatiti – jer svi bi htjeli da su nam djeca ‘predivna’, da se ponašaju odgovorno i pristojno, ali nažalost, to ponekad nije slučaj jer svako dijete je drugačije, svako dijete ima svoj karakter, ima svoj način iskazivanja osjećaja, ima svoj način reagiranja na određene situacije.

I tako, dok sami sebi osvijestimo da smo odgovorni isključivo za svoje reakcije, djeca odrastu, postanu mali ljudi s ‘velikim’ problemima, i mislim da tek onda slijedi muka po pitanju te famozne ‘krivnje’ koju kao roditelj osjećaš jer je vrijeme odgoja na neki način prošlo i počinje propitivanje – što si mogao drugačije napraviti, zašto si dozvolio ovo ili ono, da sam barem drugačije nešto činio tada, dok je dijete bilo ‘malo’…

Pitam se prođe li ikada taj osjećaj krivnje za djetetovo ponašanje, i zašto nikada!?

Ono što pokušavam najviše činiti je živjeti u sadašnjosti i biti odgovorna za svoje postupke i načine na koje reagiram u situacijama koje me učine ‘krivom’ ili ‘ljutom’ ili ‘tužnom’ radi ponašanja svog djeteta. Često pitanje koje si postavljam, i vjerujem dosta roditelja –  “dajem li sve od sebe?”, je zapravo pitanje koje znači da činiš sve što je u tvojoj moći kao roditelj. Jednom na moje pitanje “jesam li dovoljno dobar roditelj” jedna divna žena i majka mi je rekla – dok se propituješ jesi li i koliko si dobar roditelj, to ti već znači da jesi i činiš sve što možeš u tom smislu.

Kad jednom postaneš mama, u većini slučajeva želiš biti supermama i dati sve od sebe da tvoje dijete bude ‘super’ dijete; i zato na prve trzaje i shvaćanje da ti dijete nije ‘super’ dijete, ‘duša te boli’ i teško je nositi se s tim osjećajima. Osjećaji razočaranja i krivnje su dio života i trebamo pronaći način da se nosimo s njima, i kad su nam djeca skroz mala, i kad porastu. Ne možemo znati kakvi će biti kad odrastu, koje će karakterne osobine ‘izaći’ na vidjelo i kojim životnim putevima će krenuti, ali možemo utjecati na svoje reakcije koje u nama izazivaju njihova ponašanja, možemo kontrolirati svoj bijes, ljutnju, možemo pričati o svojoj tuzi i svim svojim osjećajima koji su u nama izazvani radi djetetova ponašanja.

Jedina uloga od koje nikad ne bi smjeli odustati u životu je uloga roditelja, jer dijete nas uvijek treba, bez obzira na svu sreću i gorčinu koju nam ‘donese’ u životu. Sve druge uloge su one bez kojih se može, u kojima imamo mogućnosti birati kakav odnos želimo i koliko dugo ga želimo, ali jednom roditelj – uvijek roditelj.

I vjerujem, i želim vjerovati da se sve u životu može preživjeti, i ljutnja, i tuga, i bijes, i radost, i veselje. Ono teže što se preživljava je razočaranje da smo kao roditelji ‘podbacili’ i da nismo napravili sve što smo mogli, ali život je tu da nas uči, i trebamo ga što je moguće više živjeti u sadašnjosti i utjecati na ono što možemo – a to je kakav sam RODITELJ danas, koliko sam danas provela kvalitetnog vremena sa svojim djetetom, koliko sam danas ‘radila’ sa svojom djecom, kako danas reagiram na tantrume svog djeteta, kako danas odreagiram ako moje dijete povrijedi nekog, ako bude povrijeđeno, koliko mu danas popuštam i radim sve umjesto njega – premda znam da mu time ne činim uslugu i koliko sam danas dopustila sebi da budem SUPERMAMA, jer svaka mama koja se brine za svoju djecu je SUPERMAMA.

Foto: pexels.com

Moje ime je Zrinka, majka sam jedne djevojčice i sretna supruga Karla. Diplomirana sam ekonomistica i radim kao komercijalni voditelj projekta. Volim svoj posao, koliko se mora voljeti, ali volim i pisati (i oduvijek sam voljela pisati), te naravno, najviše od svega volim svoje slobodno vrijeme koje najradije provodim u krugu obitelji. Volim i sve što uključuje adrenalin, isprobavanje i učenje novih iskustava, te otkrivanje svih kutaka naše lijepe Zemlje – što se naravno odnosi na putovanja. Od svih životnih iskustava – biti majka bi izdvojila kao ono koje me najviše uči o životu @zri_inka.