Roditeljstvo je vrlo intimna i osobna stvar. Kada pričamo o roditeljstvu tada pričamo o roditeljima a ne o djeci. Onaj roditelj koji odluči raditi na sebi i koji je svjestan da je on upravo ta promjena u ponašanju djeteta i izgradnji odnosa s njime učinio je već veliku stvar. To nikako ne znači odustati od sebe, svojih želja i snova nego se prilagoditi, učiti i promišljati o roditeljstvu.
Floskula “rad na sebi” mi zvuči pomalo izlizano. No to nije samo mantranje i čitanje stručne literature. Rad na sebi je kada spoznamo kakvog smo temperamenta i osobnosti. Kada osvijestimo da nam neke naše osobine crpe energiju i otežavaju život i uhvatimo se u koštac s njima. Rad na sebi je svakodnevan. Kada god promislimo o nekoj situaciji kako da reagiramo u izazovu s djetetom je rad na sebi, i jedan veliki BRAVO za nas.
Već neko vrijeme uhvatim se u promatranju obitelji, djece i roditelja u svojoj okolini. Promatram ih na ljetovanju, restoranima, na ulici, u trgovini, kod liječnika, u vrtiću, školi, nogometnom treningu. Većinom negdje žure i jure sve sa ciljem da omoguće djeci bolji start u životu. Nesvjesno padajući u životni kolaps koji ih proguta u toj svakodnevnici gdje zapravo nisu prisutni s djetetom, ne znaju koja mu je omiljena boja i što zaista ono samo želi ili ne želi. Odlučuju što bi za dijete bilo dobro/korisno/zdravo.
Vidim i one obitelji koje su skladne, smirene, zadovoljne (zaista postoje…vidjela sam ih nekolik). One inspiriraju. Ima ih manje, postale su iznimka. Često razmišljam zašto ih nema i više i koja je tajna tog sklada. Tajna leži u jednostavnosti. U svakodnevnim, izvanredno običnim trenucima, u jednoj lakoći življenja i bivanja sa svojom djecom, prisutnošću.
Roditeljstvo danas i prije sto godina ima razliku da su se okolina, okruženje i okolnosti promijenile, no djetetove potrebe za roditeljevom pažnjom, viđenosti, sigurnosti, poštovanjem i prihvaćanjem njega samoga upravo takvo kakvo jest su ostale nepromijenjene.
„Način na koji roditelji komuniciraju s djecom u njihovim ranim godinama stvara nacrt koji djeca nose sa sobom u svijet.“
Dakle govorimo o razvoju zdrave, sigurne privrženosti, emocionalne povezanosti te izgradnji odnosa koji je temelj za daljnji djetetov svijet. Upravo kada imamo zdrave temelje dijete će ostvariti svoj puni potencijal. Zašto? Dijete koje ima zadovoljene nabrojane potrebe moći će biti dovoljno samopouzdano, hrabro i neopterećeno činjenicom da li ga roditelj voli takvo kakvo jest te će imati dovoljno energije, vremena, želje i volje da propitkuje i da istražuje svijet oko sebe.
Dijete koje se može što više osloniti na roditelja to će samostalnije biti.
Zaista vjerujem da svaki roditelj radi najbolje što zna i može u datom trenutku. Međutim, „When you know better, you do better“.
Veliki je fokus na izvrsnosti u školi, školskim natjecanjima, izvannastavnim aktivnostima i akademskom znanju što nikako više nije samo djetetov izbor i definitivno prevazilazi djetetovu emocionalnu zrelost. Dakle dijete u prvom razredu osnovne škole ne zna samostalno ispuhati nos, zavezati vezice na tenisicama, služiti se priborom za jelo, skakati vijaču, razgovarati, zagrliti prijatelja, trčati po livadi, promatrati zvijezde a zna programirati, govori “pro” te su stručnjaci kako nepoželjnim ponašanjem privući pažnju roditelja. Upravo dijete koje se tako ponaša treba najviše povezanosti i prisustva roditelja.
Naglasak je na maksimalno ispunjenom djetetovom vremenu van škole ili vrtića misleći da tako dijete spremamo za svijet i dajemo mu prednost pred ostalima. Svjesni činjenice da bi možda i trebali smanjiti određene aktivnosti roditelji upadaju u začarani krug zbog okoline koja stvara određeni pritisak. Mišljenje je da dijete ukoliko sa pet godina ne svira klavir ili pleše balet da će biti u zaostatku za svojim vršnjacima u toj aktivnosti. To u jednu ruku i je istina. Također je i druga istina da upravo to dijete koje je krenulo sa osam godina na određenu aktivnost ima jednu ogromnu prednost – emocionalnu zrelost! Upravo će im ta činjenica zapravo pomoći i činiti razliku naspram vršnjaka. Kako? Kada dođe do određenog izazova neće tražiti instant rješenja naučenih iz video igara već će znati prepoznati tu emociju i upravljati njome. Neće odustati. Neće često mijenjati interese, imati će razvijeni fokus i koncentraciju. Primjerice dijete može znati čitati i pisati, ali ako se boji autoriteta i ne zna regulirati strah koji osjeća, postoji mogućnost da neće moći pokazati naučene vještine čitanja i pisanja. Ili, dijete zna strani jezik ali ne želi ga pričati jer osjeća sram i nedostatak samopouzdanja. Balans u roditeljstvu, zdravorazumski odgoj i kritičko promišljanje su smjernice svakog roditeljskog puta.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Mnogi će reći: Nemamo vremena. Teško nam je. Prevelika su očekivanja od roditelja. Lakše je korigirati ponašanje. I da, teško nam je, imamo malo vremena, živimo užurbano i lakše je korigirati ponašanje ALI…
Radeći na odnosu danas, u budućnosti bivamo „nagrađeni“ sa više slobodnog vremena, mirnom svakodnevnicom, zadovoljnim djetetom, skladnom obitelji, zdravim odnosima, pozitivnom budućnosti, željom za napretkom u osobnom i profesionalnom razvoju te djetetovim i roditeljevim mentalnim i fizičkim zdravljem.
Svjesno smo donijeli odluku da budemo roditelji. Dijete oplemenjuje naš život. Trebamo na to gledati kao dar i priliku da svatko od nas poraste u osobnom i duhovnom smislu.
Potražimo podršku! Budimo ta promjena!
Budimo ta obitelj koju netko promatra u restoranu i na plaži i kojoj se divi. Koja čini ovaj svijet lijepim i sigurnim mjestom za našu djecu u budućnosti.
I nećemo uspjeti svaki put. I to je u redu. Dok god se trudimo i promišljamo o odgoju i roditeljstvu na pravom smo putu.
Emocionalni odgoj je dugotrajan i suptilan proces.
Nagrada koju dobivamo i živimo je dar zbog kojega sve vrijedi!
Fotografije: unsplash.com
