pismo mome mužu

Dragi moj,

tužna sam. Imam toliko toga ti za reći, ali nisam dovoljno pametna da bih pronašla način koji bi ti razumio. Kada i pokušam, to uvijek završi potpuno pogrešno. Možda zato što dva Ovna ne bi trebala voditi nikakve rasprave? Ili možda zato što „njemu jednostavno nije stalo“, a njoj je previše stalo!?

U redu je što me ne razumiješ. Ponekad se ni sama ne razumijem. Umor, strah i briga oko naše djece često mi pomute razum. No, znaš, tu je i briga za tebe. Briga za nas. Pri tome ne mislim na plaćanje računa, pranje čarapa ili kuhanje ručka. Mislim na brigu za nas i kao pojedince i kao partnere. Vidiš, ja noću ne osluškujem samo disanje naše dječice, već i tvoje. Ne molim se Bogu samo za njihovo zdravlje, već i tvoje. Kad te pitam kako si, nije to samo iz pristojnosti, već zato što me stvarno zanima. Pratim madeže na tvome tijelu, količinu sijedih u tvojoj kosi, izraze tvoga lica…razmišljam stvara li ti posao veliki stres, da li te ja usrećujem…kako da te usrećim više, kako da nam bude bolje i ljepše, kako da zadržimo ljubav. Brinem o svemu tome i milijun drugih sitnica jer želim. Jer mi je stalo. Jer te volim!

Znam da razumiješ brigu. Brižan si i dobar otac našoj djeci. Pomogao bi svakome uvijek u svakoj situaciji. Zašto onda to ne možeš kad je riječ o meni? Zašto ne vidiš da i meni ponekad treba tvoja pomoć? Da mi treba tvoja ljubav, pažnja, briga…više nego ikome!? Ili ne želiš vidjeti…Ili nisam to zaslužila? Ako nisam, reci mi to.

Žao mi je što ne stigneš svirati gitaru onoliko koliko želiš ili što misliš da ja ne želim da ideš na kartaški turnir. Žao mi je što misliš da stvaram dramu. Jer vidiš, da samo malo pokušaš bolje razgovarati sa mnom umjesto sa svima drugima, shvatio bi da to sve nije baš tako. Ja sam tu! Zašto me ne vidiš? Zašto moram vikati da bi me čuo!?

Svi naši pokušaji razgovora o meni ili nama se pretvore u kaos. Možda mi onda nismo jedno za drugo!? Možda možemo razgovarati samo o našoj djeci. Ali, zašto? Ja tebe ne gledam samo kao oca naše djece, već i kao svog supruga, svog partnera. Ni ja nisam samo majka, ja sam i jedno jako emotivno žensko biće. Ja sam tvoja supruga, tvoja partnerica! Ili barem bi to tako trebalo biti!?

Na kraju dana, kada djeca odu spavati, ostajemo ti i ja. Na kraju naših života, kada djeca odrastu i odu svojim putevima, želim da opet ostanemo ti i ja. Ali za to, dragi moj, treba puno razgovora, razumijevanja, ljubavi, pažnje…sa svih strana…i sjevera i juga i i istoka i zapada i svega onoga između.

Jer vidiš, svi ti naši neuspješni pokušaji razgovora, potaknuti su samo jednim, a to je moja luda želja za tobom. Za normalnim razgovorom, za zagrljajem, za poljupcem. Za pokojim ukradenim romantičnim trenutkom, kojeg ćeš i ti ponekad inicirati. Naš brak je vrijedan toga. Uz svu strku života, treba mi to. Od koga ću to dobiti ako ne od tebe? Zar mi ne bi trebali naše misli i strahove dijeliti jedno s drugim? Zar nećemo jedno drugome prepričavati kako nam je prošao dan?

Na kraju krajeva, ne moramo ništa od toga. Možemo naših 15 godina pustiti da se pretvore u prah…to je barem jednostavno. Najlakše je ne poduzimati ništa i pustiti da to sve prođe kraj tebe, pa kako završi…želiš li to??

Nisam savršena, ali želim to biti, za nas i našu djecu. Ali ne može se stalno samo jedan mijenjati i prilagođavati…ti kažeš da se ti prilagođavaš, ali ja to ne vidim. Oprosti što sam onda očito slijepa! Probaj se potruditi malo više, možda progledam. Želim! Jer vidiš, ti meni i dalje osvijetliš prostoriju u koju uđeš…nemoj da se to ikad promijeni!