Sjedio sam na kavi, sam, pušeći tko zna koju cigaretu za redom i pijući 2. ili 3. šalicu kave u nekom kafiću u Zagrebu, ne sjećam se više kojem.
Ne volim osjećaj chain-smokinga, ali to mi je u tom trenutku bila jedina stvar koja mi je smanjivala stres i smirivala me.
U tom trenutku, u meni se urušavao cijeli svijet, cijeli svijet kojeg sam gradio zajedno sa obitelji preko 20 godina. Svijet koji mi je bio izvor snage, inspiracije, svijet koji me gurao naprijed, svijet ambicije, svijet mira, i naposljetku, svijet bezgranične ljubavi.
Sada sjedim ispred kompjutora, ne pušim, bar ne trenutno, ali prolazi kroz mene taj isti osjećaj koji je prolazio i taj dan, u tom trenutku, samo ne toliko intenzivan, bez dodatka osjećaja izgubljenosti u vremenu i prostoru, ali i dalje jednako bolan.
Nadao sam se da nije više tu, a mislio sam da ako i je, nije više toliko bolan i zapravo se pitam, hoće li ikad proći, ili će samo malo manje boljeti.
Pritom shvaćam da na svijetu ima puno gorih stvari od te koja mene muči, svjestan da je ta ista situacija puno gora kada si mlađi i baš zato si malo i zamjeram što toliko boli, pa otkud mi pravo svojatat si toliku bol pored svih ostalih ljudi kojima se puno gore stvari događaju, a od ovoga ima i još tko zna koliko godina. Zapravo i ne baš toliko puno, ali jako se puno stvari izdogađalo u međuvremenu, pa se nekako čini dulje nego što je.
Kišni je neki tmurni dan danas. Bilo je sunčano već dosta dugo, pogotovo za ovo doba godine. Došao sam na posao, uzeo mobitel u ruke jer mi je stigla notifikacija. Mislio sam standardna Unina poruka: “Hey, kako si? Volim te.”. No, ovaj put nije bilo to, bio je kalendarski podsjetnik za nešto danas, što sam još davno odlučio staviti jer loše pamtim datume, taj dan sam rekao to ću staviti da nikada ne zaboravim. Dan kada mi je umro moj jedini preostali djed. Sjetio sam se tog osjećaja gubitka, na koji se nadovezao ovaj osjećaj o kojemu sada pišem. Skroz drugi događaj, apsolutno različit u svakom pogledu, ali u dubini, osjećaj gubitka je isti.
Napokon, da izustim o čemu se radi, radi se o rastavi mojih roditelja. Nije bila mirna rastava, bilo je svađi, ljutnji, deranja, vrijeđanja, a pritom smo zapravo najviše propatili moji mlađi brat i sestra te ja. U tom trenutku sebičnosti kada zaboraviš da imaš djecu, jer je bitnije nekome s kim si bio 30 godina reći da je glup, najteže to padne upravo na nas, djecu.
Da se razumijemo, kada se to događalo ja sam imao preko 20 godina, u ozbiljnoj vezi s Unom, zaručen, u iščekivanju zajedničke budućnosti, sa strane promatrajući bolnu sadašnjost. Rezultat istih tih iščekivanja prije 20, 30 godina. Strahujući, upitam sam sebe čeka li to i mene, nas? Odmah udaram sam sebe i govorim “NE!”. Odlučni povik u glavi, pozivajući se na obećanja koja smo si Una i ja dali da nikada nećemo griješiti kao naši roditelji! NE! Nikada!
Smiruje me ta pomisao, dok iskreno vjerujem da to nije naša budućnost, jer mi nismo naši, ili bolje rečeno u ovom slučaju, moji roditelji, ali onda mi se misli vraćaju na moje roditelje, a srce na rupu uzrokovanu gubitkom, gubitkom nečega meni svetog, gubitkom obitelji.
Ponavljam si da mi nije obitelj izgubljena samo zato što nisu zajedno, ali realno je. Jer nisu zajedno, nisu više obitelj, koliko god govorili da jesu. Ljubavi vjerojatno još i postoji, ali ne postoji zajedništva, ne postoji suradnje i međusobnog uvažavanja, ne postoji onog temelja koji čini tu obitelj u kojoj sam ja odrastao.
I tako odjednom, našao sam se sam. Sve ono o čemu sam sanjao, sve ono što mi je davalo inspiraciju, sve ono što me guralo naprijed, davalo sigurnost, ambiciju, vjeru, davalo snagu i hrabrost, sve to u trenutku je prestalo postojati, a ja sam se nakon dugo odgađanja morao pomiriti s tim.
Kako sada dalje? Kako da gradim opet, idem od nule, otkuda da vučem tu snagu koju sam imao za raditi 10,12,14 sati dnevno zbog svog sna, sna koji sam sanjao i za koji sam radio, kako da budem opet taj isti Petar, ako se temelj na kojem sam gradio Petra srušio? Tj. čak ne srušio, nego iščezao, u trenutku.
Kako? Nisam znao ni kako ni zašto uopće bih.
No, tu je bila Una. Ona mi je rekla kako, ona mi je rekla zašto, ona mi je rekla zbog koga i čega. Ne bih nikada mogao bez nje, ne bih nikada ponovno stao na noge, a kamoli osjetio ponovno u sebi snagu, vjeru, tu tinjajuću iskru koja prelazi u veliki jarki plamen, tu želju i hrabrost, i naposljetku, obitelj.
U njenim očima sam vidio budućnost, ali ne ovu trenutnu, koja me okruživala, već našu.
Naša nije imala takav epilog. Naša je bila hrabra, uspješna i čvrsta, puna poštivanja i ljubavi, puna uspona i padova, puna života, ali zajednička i sigurna.
Jer što god mi na kraju rekli, prošlost ne možemo promijeniti, ali budućnost možemo. Svakom našom odlukom, svakim našim postupkom mi utječemo na taj naš ishod.
Vjerujući da možda bol zbog gubitka moje, ajmo to tako reći, izvorne obitelji, neće nikada otići, ali iskreno, možda i bolje, jer će uvijek biti podsjetnik da se ispred mene nalazi najtoplija i blistava budućnost, jer će biti podsjetnik da se iz pepela prošlosti uzdiže vatra budućnosti dokle god mi tako odlučimo. Jer mi smo jedini koji to možemo odlučiti i napraviti, nitko drugi to ne može za nas, a ja sam imao svog anđela zaštitnika na zemlji u obliku Une, koja mi je dala potrebnu snagu, dala priliku, pokazala put kada ja nisam više mogao.
I kako sada, nakon toga, da ja ikad dignem ruke od nas, od vas, od tebe Una, od tebe Zrine, jer ja sam se slomio, a vi ste me sastavili. Prvenstveno Una, ali i Zrin je svojim postojanjem i samim dolaskom dodao jedan bitan dio te životne slagalice, moju budućnost. Jer što god da na kraju bude, Una i ja smo obitelj, a Zrin (možda kasnije i još netko) je naša budućnost, naša sreća u koju ćemo ugraditi svaki mogući atom svog napornog rada, učenja, životnih ožiljaka, jer on je naša budućnost, naš svijet, na njemu sve ostaje, sve što radim, radim zbog njega, za njega, jer on tek kreće. I njega će život nekada raniti, ali ja znam da ćemo Una i ja uvijek biti tu za njega, jer smo mi obitelj, i to je moja budućnost, naša budućnost.
