Nikada nisam bila fitness tip. Imala sam tu sreću da sam mogla nekotrolirano jesti što god je moje nepce zamislilo, bez grižnje savjesti, bez nepoželjnih učinaka na vagi. Da se razumijemo, nisam bila niti atletski tip građe, imala sam trbušćić koji je, kako bi moj muž rekao, bio šarmantan. Imala sam i tu sreću da mi je i genetika pogodovala da ne moram razmišljati o svakom zalogaju. Niti o vježbanju.
Jednostavno u mom životnom rasporedu, vježbanje je bilo na zadnjem mjestu. Ponekad bi upala kakva zumba ili kružni trening, ali nakon toga bih se počastila dozom drive in-a (nećemo spominjati kojeg fast food lanca) i dozu slatkiša za zaokružiti priču. Moje tijelo nije patilo, nije niti moje zdravlje. Tada…
Onda sam postala mama. Opet sam imala sreće da sam spadala u kategoriju trudnica koje su sve jele i dobile školskih 12 kila. U obje trudnoće. Rodila sam i vratila sam se na staru kilažu vrlo brzo. Ali, onda se dogodilo da je, osim što sam rodila, moj raspored bio (i još uvijek je) ispunjen konstantnom brigom za jednim, a sada dvoje malih ljudi. Briga o njima 0-24, o njihovim potrebama, o njihovoj prehrani, o njihovim aktivnostima, o njihovim željama. Ja sam tu na zadnjem mjestu. Zadovoljila bih se s ukradenih 2 sata svakih par mjeseci, da pobjegnem u najdražu trgovinu i istrošim kalorije shoppingom.
Sada, kada sam zagazila u 30te, nakon dvije trudnoće, dva poroda i štitnjačom koja sama po sebi više ne prati moj ritam i moj način prehrane, došla sam u fazu da nisam zadovoljna sobom i da moram promijeniti svoj životni stil.
Mogu vam sada početi s motivacijskim govorom o zdravlju, ali nećemo se lagati, iako mi je zdravlje najvažnije, izgled je onaj koji me potaknuo da nešto promijenim. Znam da zvuči površno, ali želim biti iskrena. U trenutku kada sam pogledala sebe u ogledalo, shvatila sam da moje tijelo više ne može trpiti moje ispade s fast foodom, slatkišima, neredovitim jelom i nevježbanjem. Moj menu se sastojao od doručka na brzinu, velike količine kave, bez međuobroka, ručak (jedini obrok koji je bio kvalitetan) i onda do 22 sata ništa. Niti kap vode, niti voće, niti međuobrok. Večera – pregladnila bih i naravno da u tom slučaju jedem ono što mi dođe pod ruku. S majonezom.
Kada sam shvatila da nešto moram mijenjati – prvo sam krenula s istraživanjem kada i gdje početi s vježbanjem. Jer, prehranu mi je jako teško promijeniti, pa ću to ostaviti za kasnije, kada budem imala više vremena i volje…
Kao što sam već rekla, moje vježbanje kroz život se svodilo na rekreativno bavljenje latinoameričkim plesovima, ponekom zumbom i 6 mjeseci kružnih treninga. To je to u moje 32 godine. Tražila sam mjesto gdje mi neće biti neugodno skinuti se, gdje neću nositi oversized naušnice, najšarenije tajice, i matching topiće, „ultima moda“ tenisice i pri tome dignuti kredit za sve prethodno navedeno. Mjesto gdje mi neće biti neugodno jer ću se osjećati kao da me svi gledaju. Mjesto gdje neću dijeliti svoj prostor sa suprotnim spolom. To je moja blokada u glavi. Realnost je takva da me vjerojatno nitko ne bi niti pogledao, nisam centar svijeta, manje-više muškarci i žene u teretanama gledaju sebe i vježbaju. Ali, ne mogu se opustiti. Potrebno mi je mjesto gdje ću doći baš onako kako se osjećam i popraviti sliku koju imam o sebi.
To sam pronašla u Linea Snelli – mjestu gdje sam došla i gdje nema pogleda ispod obrve. To je oaza mira, nešto sasvim drugačije. Mjesto samo za žene. Idealno mjesto za mene. Nakon dvosatnog razgovora s mojom trenericom, razradom prehrambenog plana, određivanja termina vježbanja i što sve to vježbanje uključuje, moja priča je krenula. Isprva jako lagano, ali s rezultatima. A rezultate nisam vidjela u brojci na vagi, već u centimetrima i svojim hlačama. Bila sam prezadovoljna. Držala sam se zapisivanja svega što jedem, držala sam se rasporeda vježbanja. I onda su krenule dječje bolesti, otkazivanje termina, stres što od posla, što od obiteljskih situacija… Zbog manjka vremena – preskakala sam međuobroke, one zdrave sam zamijenila opet s pekarom ili slatkišima, prekomjernim brojem kava, i počela sam varati. Varati u zapisivanju svega što jedem, nesvjesno-svjesno sam zapisivala ono za što sam znala da smijem jesti, a ono što sam znala da ne smijem, to sam preskočila zapisati. Došli su blagdani, s blagdanima i druge obveze i mjesec i pol dana propuštenih termina vježbanja. Konačno sam rekla – ok, vraćam se. Stala sam na vagu i oblio me hladan znoj. Vratila sam ono što sam izgubila, izgubila sam i kondiciju koju sam jedva stekla i sve sam morala od početka. Što je razorno za ženu poput mene koja ne prihvaća neuspjeh.
Konačno sam prihvatila da je problem u meni. Konačno sam shvatila da vježbanje samo po sebi nije dovoljno. Tj, došla sam u životnu dob kada to nije dovoljno. A pogotovo neredovito. Ali budimo realni – uz dvoje male djece je teško držati se zakazanih termina jer kada bolest dođe, ne može me mojoj djeci zamijeniti nitko. A meni u tm trenutku kile i vježbanje definitivno padaju na zadnje mjesto.
Međutim, to ne znači da ne moram mijenjati svoje navike kako bih došla do željenog rezultata. Sva sreća da se malo po malo biti fitness vraća u modu, upalim svoju virtualnu oazu mira i tamo me prvo dočeka isklesana guzica moje Internetmater koja poziva na vježbanje. I to je to. Ako nećeš sama, neće nitko umjesto tebe.
Vraća se Lassie doma – stižem u Linea Snella, čeka me moja trenerica i krećemo od početka. Ovaj put – nema varanja. I kažem vam, nema varanja. Promijenila sam prehrambene navike, ključ svega toga je u pripremi, u međuobrocima za koje moram naći vremena. Ako hranim svoju djecu svaka 3 sata, mogu i sebe. Što jedu oni – jedem i ja. Slatkiši van – fast food van – moje omiljeno piće Coca-Cola – van. Ako tih nepotrebnih gluposti nema po stanu – neću dolaziti u iskušenje, neću se niti sjetiti. A vježbanje – pojačan tempo i neodgađanje termina. Ako i odgodim – odmah dogovaram drugi.
Ako unaprijed napunim frižider povrćem i voćem, nije problem napraviti brzinsku večeru, nije problem izbaciti ono što nije za mene poželjno. Stvar je pripreme. I ono najvažnije – vrlo je važno da ostanete ustrajni. I u pms-u. I kada ste iznervirane. I kada ste umorne. Biti dosljedan. Ali, to je ionako ključ uspjeha u svemu. I u odgoju i u poslu, pa i u zdravom gubljenju kila. Pomaci se ne vide odmah, treba promijeniti životni stil. To nije lako. Ali se može.
