kad smo se pogubili?

Hodam jučer po jednom trgovačkom centru i tražim nešto za sina, prilazi mi preslatki dečkić od možda tri godine i povlači me za majicu. Obratim se i ja njemu i u tom trenutku dolazi njegova mlada mama i počinje se derati: „Jesam ti rekla da se ne mičeš od mene i da ne maltretiraš ljude po dućanu!“. Odmah joj kažem: „Ali stvarno mi nije smetao, ništa nije napravio“, na što ona nastavlja: „Neodgojen je i naporan i nema šta hodati sam po dućanu!“. Ta mama bila je mlađa od mene i moram priznati da mi je kroz glavu prošlo “ok, gdje si ti ostavila svoje živce”.

Sama uviđam da imam sve manje strpljenja što sam starija, ali opet…ako netko trpi u toj jednadžbi, onda je to nažalost moj suprug. Oprosti mužu, pokušat ću bit bolja.

Idem kući s posla i bez da sam to još spomenula mužu koji me pokupio, on mi počne govoriti kako se dok je kupovao kruh, neki tata izderao na svog sina jer je „izgubio red za salamu“. Oboje zgroženi vozimo se kući i govorimo jedno drugome da se nadamo da se nikad nećemo derati na svoju djecu zbog takvih razloga. Dolazim kući i još čvršće grlim svoje dijete misleći u glavi kako četiri sata koliko sam ga taj dan vidjela, nisu dovoljna ni za moju ni za njegovu dušu.

Nije mi želja pametovati ženi u dućanu, ne znam što joj se taj dan sve dogodilo. Ne znam ni tko je naljutio tatu iz kvarta i pojma nemam kakve živote vode. Možda im nitko ne pomaže, možda je netko njihov bolestan, možda jednostavno imaju jako jako loš dan.

Svjesna sam da truli kapitalizam, potplaćenost i općenito ova siva atmosfera koja već dugo vlada u našem društvu ostavljaju traga na sve nas, ali ako ne staviš obitelj na prvo mjesto, pa đaba ti sve u životu što imaš ili pokušavaš imati – jer nismo živčani zbog naše djece. Naša djeca nisu uzrok našoj nesretnosti. Uzrok su novci, računi, posao, drugi ljudi, korupcija, nepravda, itd.

Svjesna sam i da su djeca često neposlušna i da ih ne možeš više opominjati nakon stotog puta i da si umorna, za što djeca nemaju razumijevanja, i da ti je dosta svega pa i njih, ali baš me preplavila tuga i u jednom sam se trenutku zapitala hoće li i mene tako jednog dana promatrati neka druga mama ili tata i pitati se zašto sam ja sad bila tako gruba prema svojem djetetu bez nekog očitog razloga.

No opet ne mogu, a da se ne zapitam: ali za koga vi ljudi radite sve to? Zbog koga gubite živce? Zar ne živite za tu istu djecu na koju se sada bezrazložno derete u dućanu u kojem vrlo vjerojatno kupujete nešto za njih?

Kad ste ih donijeli na svijet, potpisali ste da ćete ih održavati na životu zdravima i sretnima što je dulje moguće. Pazili na njih od prve sekunde da im ne bude prehladno ni pretoplo, da dovoljno jedu, da prihvate cicu, da se igraju, da ih dovoljno grlite i mazite, da budu s drugom djecom da nauče dijeliti i osjećati, da se osjećaju zaštićeno i voljeno.

https://www.instagram.com/p/B2ZDTU6hSm_/

Ponovila sam sve to i tati koji mi je ispričao da je neki dan na blagajni vidio tatu s mlađom curicom na kojoj se kaže, „vidi da je vražićak“, i starijim dečkićem koji je hodao pored njega. Ona mu ja kaže postavila sto različitih pitanja, a on ju je primio u naručje, odgovorio na svako, primio dječaka za ruku i krenuo prema izlazu. Nasmiješila sam se jer mogu točno zamisliti ta, sigurna sam, vrlo naporna pitanja i pokušavam zamisliti tog strpljivog tatu. Gledam i svog strpljivog tatu kako se igra sa svojim unukom i diže ga na svako „kme“ (što uopće nije dobro da se razumijemo, ali za što drugo djedovi služe), gledam i svog strpljivog muža-tatu kako svakog dana izmišlja različite varijante da nam zabavi dijete i pjeva beskrajno glupaste pjesmice, a inače uopće nije od pjevanja, jer vidi da ga nasmijavaju.

Gledam ih obojicu kako pršte od energije dok provode vrijeme s našim djetetom; jednog je pomladio, a drugog nevjerojatno usrećio.

I bude mi žao – bude mi žao što ponekad zaboravljamo kako vrijeme brzo prolazi, a mi ga gubimo na nevažne stvari zato što nemamo izbora – a ono vrijeme koje nam ostaje na raspolaganju ne koristimo za sreću.

Koliko to vremena treba nama i njima? Svo. Za biti s djecom treba nam svo vrijeme ovog svijeta koje možemo pronaći.