Dok smo bili u Hrvatskoj pitanje vrtića prije treće godine nije ni bila opcija. Čak naprotiv, i sam pedijatar nam je savjetovao da „ako smo u mogućnosti ne upisujemo dijete u vrtić prije, dok ne ojača imunitet“. Našli smo dadilju koja je ostala s njim kad sam se ja vratila na posao i to je bilo sasvim u redu. Nikad nisam razmišljala o alternativi ni jesam li dobro postupila. Vjerujem da sam se pomalo vodila i linijom manjeg otpora jer je dadilju jako dobro prihvatio pa mi se nije dalo prolaziti kroz adaptaciju u vrtić jer je moj muž većinom bio na drugim kontinentima, pa bi i ta obveza pala na mene.
Kad je riječ o vrtiću u Hrvatskoj, primijetila sam kako svi na prvo mjesto stavljaju zdravlje, odnosno brigu hoće li pohađanje kolektiva narušiti imunitet djece i dovesti do češćeg obolijevanja. Kad smo se odlučili preseliti u Singapur jedna od glavnih želja supruga i mene bila je da Noa pohađa vrtić. Nismo znali kad to želimo, ali oduvijek smo željeli da nam dijete pohađa vrtić u nekoj stranoj zemlji, pritom uči jezik i sklapa različita prijateljstva. Kad smo stigli u državu, ta želja se dodatno povećala kad smo upoznali djecu naših prijatelja i vidjeli koliko su sva djeca otvorena, komunikativna, kako posjeduju određena akademska znanja i najčešće pričaju broj jezika proporcionalan broju svojih godina!
Bili smo zapanjeni i oduševljeni promatrajući te male ljude pred kojima smo se čak često i sami činili bedasti. Isto nam govori susjeda Ruskinja i prepričava nam anegdote kako njihova trogodišnja kćer koja priča ruski koji joj je materinji jezik, te engleski i kineski zahvaljujući životu i vrtiću u Singapuru, njima naručuje hranu u kineskom restoranu!
Također, trogodišnji sin od susjede Brazilke i muža Talijana govori portugalski i talijanski, zahvaljujući podrijetlu, te engleski i kineski zahvaljujući vrtiću. Za niti jedan jezik nije išao na tečaj niti se osjećao pod prisilom učenja. Upio ih je jednostavno poput spužvice tijekom svakodnevne aktivnosti u vrtiću. To su samo neki od primjera koji su nas još više privukli vrtiću jer smo htjeli da dijete nauči neke stvari, ali da ne budemo jedni od onih preambicioznih roditelja koji će prekomjernim zahtjevima i ambicijama uskratiti djetetu bezbrižno djetinjstvo opterećujući ga svojim očekivanjima.
Htjeli smo da uči kroz igru, da iskoristi sve prednosti današnjeg svijeta i ovog grada u koji smo došli, no nipošto ga opterećujući. Htjeli smo da ima djetinjstvo. Bezbrižno djetinjstvo, ali ako već postoji mogućnost učenja kroz igru, htjeli smo da iskoristi sve što mu se pruža.
Od svih ljudi koje smo upoznali i brojnih susjeda, nitko ali baš nitko nikad nije pitao HOĆE LI dijete ići u vrtić. Pitanje je samo jesmo li se već odlučili u koji ćemo ga upisati.
Njegova dob ili nepoznavanje jezika nikom baš nije predstavljala prepreku. Čak i kad smo prvi put došli kod pedijatra, pitao nas je u koji vrtić dijete ide, pretpostavljajući da ga već pohađa. Na moja brojna pitanja o tome preporučuje li nam da ide s obzirom na dob i nedovoljno izgrađen imunitet, bio je apsolutno za to, na prvo mjesto stavljajući socijalni aspekt i dobrobiti koje nosi kolektiv, ne osvrćući se na učestala oboljenja vrtićke djece koja su neko nepisano nepravilo pohađanja istog.
Na moja pitanja o tome, odmahnuo je rukom i izložio kako je to neminovno da se dogodi i da će se događati dokle god ne ojača imunitet. Ali da ga treba osnažiti, te da će ga takve „bezazlene“ bolesti samo ojačati. Da mu ništa neće biti od običnih viroza, curenja nosa i slično. Nakon nekog vremena će mu se organizam naviknuti i bit će bolje, kaže.
Ponukani svime, odlučili smo potražiti idealan vrtić za svog sina. Živimo u centru grada koji nudi brojne mogućnosti i odlične vrtiće. Od cijele palete vrtića sa super programima, trebalo je izabrati jedan koji će se našem djetetu najviše svidjeti. Svi su slični, bilo je bitno doživjeti samo onaj klik koji će prevagnuti na stranu jednog. Činjenica kako su nam brojni vrtići na pješačkoj udaljenosti od stana je također bila velika olakotna okolnost. Nakon proučavanja brojnih, odluka je na pala na Cambridge. Poznat zbog svoje dugogodišnje tradicije, privlačio me bogatim programom za djecu. Prednost vrtića su svakako iSTEAM aktivnosti – znanstvene, tehnološke, inženjerske, umjetničke i matematičke aktivnosti koje se djeci prenose kroz igru.
Primjerice, prilikom prve posjete ušli smo u dvoranu u kojoj su djeca vršila pokus. Par čaša su bile napunjene tekućinama različitih boja. Svaka od njih je sadržavala elektrode koje su zapravo spojene na glasovir u pozadini. Čaše su zapravo služile poput tipki glasovira, kako su djeca premještala elektrode iz jedne čaše u drugu, tako su zapravo svirali Beethovenovu Odu radosti. Ne trebam ni govoriti o dječjem oduševljenju kad su shvatili da produciraju glazbu tapkanjem u čaši! Došla sam s hrpom pripremljenih pitanja na koje mi je ravnateljica osobno strpljivo odgovarala, uvjeravajući me da se ne trebam ispričavati na svom pretjerano kontrolorskom ponašanju.
„Vaše dijete zahtjeva potpunu posvećenost i morate biti sigurni da ga prepuštate u prave ruke, tako da slobodno pitajte što god želite, imamo svo vrijeme svijeta“, ne osvrćući se na sat, ostale obveze i roditelje koji su također čekali svoje svo vrijeme ovog svijeta.
U tom trenutku bila sam bitna samo ja sa svojim pitanjima i svojim djetetom, te se zbilja činilo da ga prepuštam u prave ruke.
Kad taj dan nije htio ići kući, bila sam sigurna da je tu gdje treba biti, u pravim rukama. Vrtić, odnosno mala škola, kako ju oni zovu, postoji odavno i jako se ponosi svojim mogućnostima učenja i discipliniranja djece na pozitivan i učinkovit način. Obraća se pozornost na svaku sitnicu. Menu, kojeg smo dobili isprintanog za cijeli mjesec se sastoji od isključivo organski uzgojenih namirnica, bogat voćem i povrćem. Tjedni raspored ispunjen je djeci zanimljivim aktivnostima, ali i onima koje im možda i nisu najdraže ali su svakako odlične za usvajanje zdravih i dobrih navika. Primjerice, svaki dan je na rasporedu tuširanje, koje mnoga djeca na početku teško prihvate, ali poslije i to obavljaju bez problema. Svaki dan je obavezan sat kineskog jezika, s tim da se nastava održava dvojezično, na engleskom i kineskom, iako je engleski glavni.
Ponedjeljak je dan za vodene aktivnosti u dvorištu koje su djeci naravno, najdraže. Također, ponedjeljak je dan za znanost i znanstvene pokuse. Utorak je dan za baby gym, dolaze im treneri i sat tjelesne aktivnosti se odvija na pravim strunjačama i pod budnim okom kineziologa. Nakon tuširanja slijedi sat japanskog jezika i kulture, neposredno prije pričanja priče. Srijeda je dan za umjetnost, kad si djeca daju oduška u kreativnom stvaralaštvu. Četvrtak je matematički dan kad na zanimljiv način kroz igru djeca uče logiku i matematička rješenja, dok je petak rezerviran za glazbu. Program je zvučao toliko obećavajuće da sam i ja htjela ostati u vrtiću!
Prije samog početka pohađanja, ravnateljica nam je poslala podatke za aplikaciju vrtića koju trebamo skinuti, putem koje komuniciramo s učiteljima i vidimo sve obavijesti i novosti vezane za vrtić i naše dijete. Tako aplikacija sadrži i odjeljak poruka gdje izmjenjujemo poruke vezane samo za Nou sa cijelim timom njegovih učitelja, a u kopiji svakog razgovora automatizmom je i sama ravnateljica, transparentnosti radi. Tu je i oglasna ploča na koju vrtić stavlja sve obavijesti i notifikacije, kalendar prisutnosti vašeg djeteta, galerija kako grupnih tako i individualnih fotografija, lista za autorizaciju potrebnih dokumenata i pick up lista, grafovi koji mjere napredak djeteta i slično. Uz sve potrebno i navedeno, veselili smo se prvom danu. Bili smo svjesni da nijedan Cambridge ili svjetski najbolji programi neće umanjiti dječje suze prvih dana pohađanja vrtića ni strah zbog odvajanja od roditelja, ali znali smo da je na pravom mjestu koje će s vremenom zavoljeti.
Došao je i taj ponedjeljak, prvi dan vrtića. Tako malen dan za ovaj veliki svijet i čovječanstvo, tako velik za naš mali svijet. Bila sam sretna, uzbuđena i ponosna kao da mi je dijete upravo otkrilo postojanje nove vrste, a ne da kreće u j*b*ni vrtić! Da, ja sam bila jedna od onih koja se uvijek čudila tim „nadobudnim mamama koje prave hajku od toliko normalnih stvari koje smo svi prošli, ali bez krokodilskih suza i svemirskih priprema. Djeca kreću u j*b*ni vrtić, ne na Mars, pobogu!“ Sjetim se same sebe i udarim se po glavi dok mu oblačim sportsku uniformu jer ponedjeljak i vodene aktivnosti, jelte; a moj pametni miško od svega samo kaže „Aucch mama!“ Da, to je upravo ono što sam htjela samoj sebi reći, auuch mama!
Njegov maleni ruksak u obliku kravice je spreman. Dodatna, neformalna odjeća koju će obući nakon tuširanja i ručnik su već unutra, skupa s njemu dragim predmetima. Na njemu već visi kartica s njegovim imenom i barkodom za kojeg još nisam shvaćala što znači. Stigli smo u vrtić. Susjeda TingTing i ja dijelimo uzbuđenje. Djeca će nam ići u istu grupu i to je ono što nas svakako tješi dok razvijamo tisuće svojih nepotrebnih teorija o djeci koja će satima plakati što se Bogu hvala, nijednom nije pokazalo istinitim.
Na hodniku jedna teta dočeka djecu i svakom prvo izmjeri temperaturu, a potom skenira usta, šake i stopala kako bi utvrdila da nema znakova potencijalne istoimene bolesti.
Na bilo koji znak povišene temperature, osipa, ili bilo kojeg drugog simptoma bolesti, djecu se ne pušta u školu već ih se šalje doma. Teta skenira barkod sa Uraganovog ruksaka i osjetim vibriranje mobitela u džepu. Aplikacija mi je odmah poslala obavijest u koje vrijeme je Noa prijavljen u vrtić i koju tjelesnu temperaturu je imao u tom trenutku.
Pri ulasku u učionicu, djeca prvo idu oprati ruke sama, ali u pratnji odraslih osoba. Slijede slobodne aktivnosti i doručak do devet sati, do kad je predložen dolazak u školu jer prve zajedničke aktivnosti počinju upravo tada. Roditeljima je dopušteno pohađati nastavu s djecom prva tri dana dok se ne oslobode i naviknu na novo okruženje. Četvrti dan kad već stvore određenu rutinu, ostaju sama sa svojim prijateljima i učiteljicama. Ni to nije zabrinjavajuće jer tete svaki dan šalju izvješća roditeljima putem aplikacije gdje informiraju o djetetovom ponašanju, te navedeno potkrijepe fotografijama, a nerijetko i videom.
S obzirom da je omjer djece i učitelja 6:1, ne treba čuditi kako su tete uistinu posvećene svakom djetetu i savršeno dobro poznaju navike, karakter i želje svakog od njih. S obzirom da se radi o internacionalnom vrtiću kojeg pohađaju djeca sa svih krajeva svijeta, tete već imaju obrazac ponašanja s djecom koja u potpunosti još uvijek ne razumiju engleski jezik. Tako smo i mi zamoljeni da napišemo na papir par ključnih riječi na hrvatskom i naučimo tete kako ih izgovoriti, kako bi mogle što lakše komunicirati s Noom. Smiješan je osjećaj kad kineskoj teti Lin LaoShi zapisujete hrvatske riječi, a još je smiješnije slušati ju kako ponavlja Noi, praćeno njegovim glasnim smijehom. Najzanimljivije je što svaka teta zna nekoliko ključnih fraza na najraznolikijim jezicima svijeta, od švedskog do ruskog.
Noina prilagodba je išla brže od očekivanog. S obzirom da je jako vezan uz mene, očekivala sam puno više drame i negodovanja oko samog odlaska, no međutim, ugodno me iznenadio. Prihvatio je vrtić poput neke obveze i rituala kojeg svako jutro obavi s tatom. Vjerujem da je tako brzoj prilagodbi pridonio i vrtić svojim jako prisnim pristupom te učiteljice koje se ponašaju kao članovi obitelji svakom djetetu.
I ne, ovo nije poseban vrtić u Singapuru. Za nas iz Hrvatske je svaki ovakav poseban, no ovdje nije. Ovdje je jedan od niza sličnih. I svi su ovakvi.
Razlikuju se u nijansama, ali svi imaju više-manje iste programe i nema lošeg. Standard u obrazovanju djece od najranije dobi je na nevjerojatno visokoj razini, na vama je samo da odaberete vrtić s kojim će vaše dijete kliknuti.
Da, i dalje imam osjećaj da se nalazim u nekoj paralelnoj stvarnosti jer naši singapurski prijatelji ne mogu vjerovati da kod nas postoje vrtići u kojima tete moraju hendlati grupama od dvadeset i kusur djece, najčešće za vrlo mizerne plaće. Kao da neka od njih to radi za plaću, ali eto.
Večer je. Pripremam mu ruksak za sutra, a aplikacija zvoni obavještavajući o narednim aktivnostima ovog mjeseca. Bit će tu nekih balova gdje djeca dođu odjeveni poput prinčeva i princeza, humanitarnih aukcija gdje će se prikupljati novac za djecu oboljelu od raka, obilježavanja prihvaćanja raznolikosti kad djeca dolaze u odjeći karakterističnoj za njihovu zemlju, a roditelji pripreme tradicionalnu hranu iz svoje zemlje, izleta i kampova. Još jednom sam dobila potvrdu da je moje dijete na dobrom mjestu.
Srijeda je i dan je za formalnu uniformu. Uzima pecivo, i baš kao i svakog jutra, kreće s tatom put vrtića, okrene mi se da kaže „Bye Bye mama“ i frajerski mi pošalje pusu dok poziva lift na hodniku. Oči mi ostaju na tom hodniku i dječaku koji je odjednom narastao. U mojim očima je još ona beba kojoj učim dizati glavu i provodim noći ublažavajući dosadnu zubobolju. Uvodim kašice i brinem se oko svake sitnice. Deset je sati i teta šalje poruku da ne plače, već uživa s prijateljima u igri. Na fotografijama koje je priložila vidim da je sretan.
Odjednom sam sretna i ja. Na mjestu je kojeg voli, zajedno s dragim ljudima. Vjerojatno s Alexom pije krv na slamku tetama koje se ne mogu načuditi njegovoj hiperaktivnosti.
„Gđo. Maja, on je uistinu posebno dijete, u potpunosti je različit od ostale djece u grupi“ , govore mi kasnije tog dana dok ga kupim.
„Znam teta Iza, itekako znam“, odgovaram dok performer pozdravlja grupu i šalje puse svim znanim i neznanim ljudima na hodniku.
„Bye Bye, see you“, govori im.
To je bio prvi put da sam pustila suzu u njegovoj dotadašnjoj „vrtićkoj karijeri“.
O da, sretan je.
Itekako je sretan.
