dvije sestre i brat

unsplash.com

Postoje u životu neke gorke priče koje ne znaš kako bi shvatio, obradio i pospremio u glavi. Priče koje je teško spoznati kako su se uopće dogodile. I što da o njima misliš. Stoje tako u memoriji, ponekad naviru nanoseći ti tjeskobu. Ti ih nazad pospremiš jer su apsurdne i bolne. Jedna takva koja se smjestila u mojim sjećanjima ide otprilike ovako….

Prije nekoliko godina radila sam u jednoj službi koja je susjedna Centru za socijalnu skrb. Pogled kroz moje prozore obuhvaćao je čitavo njihovo predvorje gdje su ljudi čekali. Jednog jutro tamo je došla žena s troje malene djece. Jedno još u kolicima. Plišanci u njihovim rukama. Musavi, raščupani i gladni… ali ne hrane. Svaki puta kada bih izašla iz sobe, okružili bi me i postavljali pitanja. “Teta, možemo li s tobom? Teta, povedi nas.” A meni su bili toliko simpatični da sam im se samo smijala i dragala po kosicama. Majka je sjedila. I nervozno čekala. Negdje oko podneva upitala me koliko dugo mora čekati za udomljavanje jer se još jučer najavila i sve dogovorila. Nisam još uvijek shvaćala o čemu se radi pa sam rekla se još malo strpi i pričeka djelatnice.

Sve dok moje kolegice nisu rekle da je žena dovela svoju djecu na udomljavanje. I da ih ostavlja.

Nekoliko trenutaka kasnije, dok je ta rečenica odjekivala mojom glavom, djelatnici izlaze s papirima van. Žena ustaje. Djeca počinju plakati. Majka je uznemirena i odlazi prema izlazu. Dvije žene i muškarac iz Centra uzimaju djecu za rukice. Skupljaju igračke s poda. Djeca počinju vikati “mama, mama vrati se.” Majka se ne osvrće i žurnim koracima silazi stepenicama i nestaje iz vida. Plaču i viču još jače, jecajući. Odjekuje “mama” i para srce. Otimaju se, ne shvaćajući što se zbiva. I što će sada s njima biti. Djelatnici s djecom ulaze u kombi parkiran odmah ispred zgrade. Zatvaraju vrata. Odlaze. Dvije sestre i brat. Plavih očiju i kose. Raščupani, toliko topli i dragi. Gladni ljubavi i zagrljaja.

Predvorje ostaje prazno. Kolica stoje nasred, s jednom igračkom na podu. Mozak mi vrišti i odbija prihvatiti da se sve ovo zaista dogodilo. Gledala sam filmove ovakvih scenarija, ali nisam nikada pomislila da ću ga doista i doživjeti.

Suze su mi prekrile lice i ne vidim više papire. Svako malo gledala sam nazad na hodnik. Kao da čekam “delete” da sve izbriše ili “undo” da izađem van, zgrabim ženu i prodrmam joj pamet. Nisam se mogla smiriti. Niti sam ikada kasnije. Samo sam to potisnula dublje u hodnike uma i prekrila prašinom. Kroz godine sazrijevanja preodgajala sam samu sebe.

Naučila sam se da nikada nikoga ne osuđujem jer ne znam kakav čovjek život uistinu živi.

Jer ljudi žive pod fasadama. U koricama, ostavljajući nutrinu sadržaja svojoj savjesti. Tako nisam niti nju. Samo je ne mogu shvatiti. Pitam se kako njezino srce danas kuca, i budi li se ujutro s mišlju da nisu više kraj nje. Pišem ovo u nadi da ću sama doći do odgovora. Kako se to dogodi, i u kakvoj se situaciji moraš naći da bi svoju djecu, koju si pod srcem nosila, hranila, noću uspavljivala, bez osvrtanja napustila? Kojoj si birala i prala prve benkice. Pridržavala dok rade prve korake i tješila kada su plakala. Ono najmanje tek je prohodalo, a već će svijet upoznavati samo svojim očima. Kojem ih strancu daješ ženo?

Nadam se nekome tko će ih znati i htjeti od srca zagrliti i voljeti. Pomoći da odrastu u neke dobre ljude. Očuvati od svega lošega. I dati sve ono što im njihova mama nije mogla pružiti. Tužne su to sudbine, i prebolne odluke. Kao kiseo limun, ostave gorak trag u našim slatkim svakodnevnicama. Možda se jednoga dana vrati po njih, i sakupi komadiće njihovog djetinjstva u jedan novi, ljepši okvir.

Mnogo je takvih priča, i okrhnutih djetinjstava. Zbog svega ružnoga što vidim, još jače grlim svoja tri pačića, dvije sestre i njihovog brata. I zahvalim se što rastu uz mene, da im pružim svu ljubav i toplinu.

KATARINA Mama troje malih avanturista, supruga kineziologa i trenera. Oni su njezin glavni pokretač i snaga. Velika zaljubljenica u fitness i sport. Djecu uči i odgaja da budu zdrava, sretna i samostalna. Vjeruje u pozitivan način razmišljanja i svako se jutro budi zahvalna za sve ono što ima…i što će tek doći.