Dragi moj braco… Toliko toga bih ti htjela reći… Toliko toga osjećam… Toliko me toga boli…. Toliko sam suza isplakala… Toliko toga stoji još u meni i čeka… Plakala sam braco moj… Dva dana sam plakala, bez da sam uhvatila zrak… Braco moj, plakala sam dok sam ti birala odijelo i cipele… Dok sam prstima prebirala po tvojim košuljama i odjeći… Dok sam otvarala tvoj parfem i mirisala ga ne bi li mi te barem na trenutak vratilo i barem da ti u tom trenutku kažem sve što nisam stigla… Nisam stigla braco moj, jer je ovaj život toliko užurban da nekada prekasno pogledaš na taj sat… Pogledaš na mobitel i pošalješ poruku… Ne shvaćam braco moj da je moja poruka tebi ostala zauvijek nepročitana.
Jesi li znao koliko sam te voljela? Jesi li znao da sam bila preponosna na tebe? Da si bio najskromniji i najtrpniji čovjek kojeg sam poznavala. Bio si divan, najljepši kada si se smijao, kada bi se tvoje tanke usne razvukle u onaj nježan osmijeh i kada bi provirili tvoji savršeno bijeli zubi. Voljela sam tvoju polugrubu bradu. Tvoje sijede pramenove. Tvoje divne smeđe oči, uvijek nasmiješene. I tvoje debeljuškaste obraze.
Braco moj, falilo mi je vidjeti da se češće smiješ. Falilo mi je da mi češće kažeš što te muči. Falilo mi je da se ispsuješ i izvičeš kada ti je bio pun kufer svega. Falilo mi je da vikneš iz svojih snažnih prsa ono što želiš.
Dragi moj braco, nisam ti dovoljno govorila koliko te volim. Ma jesi li znao, braco moj da je moje srce kucalo za tebe?
Od kada smo bili mali… iako smo se stalno tukli i svađali… Ti si dio mene bio zauvijek… Toliko smo bili različiti, braco moj dobri… Ali oduvijek si bio dio mene. Dio mog bića. Nisam ti dovoljno govorila koliko si pametan, sposoban i koliko sam bila ponosna na tebe. Ponosna na tebe jer si bio veliki čovjek. Ponosna na tebe jer si trpio sve samo da bi drugi bili sretni.
Ti si bio jedan veliki čovjek, braco moj.
Braco moj, trenutak kada su mi rekli što ti se dogodilo, taj krik koji je izašao iz mojih grudi, zauvijek će odzvanjati. Krik bespomoćnosti, boli i nenadoknadivog gubitka. Moje srce raspalo se u milijardu komadića. Danas, umjesto poklona za Božić, biram ti lijes. I odabrala sam onaj najljepši. Dostojanstven i profinjen. Kakav si bio i ti.
Ali, braco moj voljeni… biti ću ja dobro… nosit ću ja naše roditelje i njihovu bol… nosit ću ja moje nećake i njihovu bol… Držat ću za ruku tvoju Marijanu koja ti je bila sve. I oživjet ćeš ti, braco moj… Oživjet ćeš ponovo u osmjesima svoje djece… Oživjeti ćeš u svojim nećacima, pogotovo u mom Šimunu Petru koji ima tvoj blagi pogled i tvoj nježni karakter. Oživjet ćeš u zvukovima valova koji snažno udaraju u stijene… Oživjet ćeš u mirnom moru i zalasku sunca… Tamo gdje si i bio najsretniji…
Volim te najdraži moj Pero… Volim te zauvijek…