plan za dan

unsplash.com

Nedavno me je muž za stolom preko doručka, nonšalantno upitao koji mi je danas plan. Bilo je oko 8.45 ujutro, dok smo još uvijek ispijali prvu kavu taman prije nego je on trebao sjesti u auto i odvesti se na posao.

Mi naime ne žurimo nikamo.

Djeca se bude kada su spremna, a moj muž nerijetko ostane zadnji pa ustane nešto pojesti, skuha si kavu za van i odveze se nakon što su gotovo svi već stigli na posao pa najveću jutarnju gužvu izbjegne u širokom krugu.

Tako nije oduvijek bilo. Naša jutra su često bila ona puna stresa, između neopranih zuba, raščupanih kosa i šmrkavih nosova preko lunch boxova i rasparenih čarapa, 5 minuta prekasno i nerijetko u ljutnji. Sjećam se svega vrlo dobro, ali malo čemu od toga se priklanjam u tim sjećanjima.

Moj odgovor na muževo pitanje je jednako čudan kao i njegovo pitanje jer on vrlo dobro kao i ja zna da plana za danas, sutra i tako dalje nema ni u tragovima.

No on nije jedini koji postavlja pitanje pa evo da pokušam odgovoriti kako naši dani u deschooling-u otprilike izgledaju. Kažem otprilike, jer niti jedan nije identičan i svi su od početka do kraja poprilično slobodni i spontani.

Zamislite da je svaki dan subota.

Tako se onda ustajemo kada nam se da. Ja sam obično prva jer me budi mali pa onda on i ja pospremamo kuhinju, kuhamo kavu i pokušavamo biti što tiši da ne probudimo ostale. Moj muž krene kada je spreman, a cure se polako izmigolje pa još snene nerijetko krenu s nekom igrom i prije nego pitaju za doručak. Njega jedu i do tri puta prije nego ja sebi spremim prvi, ponekad si ga same serviraju od prve do zadnje, ali najviše vole društvo i asistenciju. Starija zna od prve do zadnje ispeči palačinke, kajganu, jaja na oko i slaninu i sve ostale radnje koje ne zahtijevaju puno spreme. Vješto barata noževima, svi aparati su joj poznati i ne boji se probati ono za što je motivirana.

Kada su gotove s ne znam kojim obrokom po redu, možda između dvije igre ubace pranje zuba, možda i ne. S robom se ne zamaraju. Jedno 15-20 puta tokom dana (svakog dana) imaju oko 10 minuta divljanja kada se love, skaču, prevrću na trapezu ili izvode salto na sofi. Nekada ih uspijem nagovoriti da dio trčanja odrade vani. Često me galantno od toga odbiju.

U danima kada ih zanimaju knjige dogodi se da ih neka tema osobito fascinira kao na primjer Frida Khalo. Tada smo danima iščitavale sve što smo o njoj mogle naći, išle u virtualne šetnje njezinim muzejem nekoliko puta dnevno, gledale slike, razgovarale o motivima i simbolima, pričale o njezinim obrvama, šarenim haljinama i plavoj kući u kojoj je odrasla, živjela i umrla, njezinim ljubavima i strastima, bolestima i bolovima, analgeticima, ljubimcima, Mexicu, Južnoj Americi, Astecima, kakau i čokoladi, Columbu i robovima.

Takvi dani kada akademsko znanje da maha mogu se izbrojati na prste jedne ruke, ali kada si svjestan da učenje nije samo dio knjiga, znaš da se ne trebaš brinuti.

Već dva tjedna njih dvije slažu Lego setove, pričaju o bojama, kompozicijama, kockicama i manjku onih koje su se izgubile, pronalaze nove, izmišljaju rješenja i satima se nakon toga igraju u gradu od Lega postavljenog u Siljinoj sobi. U trenutcima kada ih hvata glad izmišljamo nova jela, isprobavamo recepte, pečemo kolače i palačinke da bi neki mogli pomisliti kako nam se već od njih kaka, ali nama to još uvijek nije dosadilo. Smijemo se i plačemo, svađamo i volimo i tako sve u nekom ritmu i ravnoteži.

Najviše se igramo. Same, zajedno, s drugima. Utorkom smo cijeli dan na središnjoj gradskoj knjižnici. Ostanemo do 16 h kada počnu kreativne radionice pa nas iza 17 tata kupi i vozi doma. Večere kuhamo onako kako stignemo, a kućanske poslove odrađujemo zajedno u pauzama od igranja. Od siječnja petkom vozimo 20 km do jednog imanja gdje se druge obitelji koje imaju homeschooling nalaze i provode vrijeme na otvorenom: uz nogomet, skrivača, logorsku vatricu, slojeve robe i kišu koja nas ne ometa, pričamo i družimo se, jedemo, oblikujemo glinu, penjemo se na krovove kuća i kula i na kraju dana smo izmoreni, sretni okupani mirisom dima.

U ovaj petak smo nakon tjednog kupanja i pranja kose (njihovog, ne mojega) ispekle tucet palačinki sa špinatom, smazale skoro sve pa se tako punih trbuha odvezle do modernog muzeja u centru grada. Njih dvije su se najviše motale u suvenirnici, ali smo uspjele otrčati 3 kruga u «dugi» (www.aros.dk) i prijeći dvije izložbe pa se vratiti kući taman za večeru.

A večeri su nam onda duge. Njih dvije su najproduktivnije nakon dobrog obroka u kasne sate pa se onda čita, stoji na glavi i(li) rukama i priča o svemu između neba i zemlje.

Spavati sada idu po danskim standardima kasno, ali zato bez otpora i u roku 10 minuta.

Naizgled je sve neki čudesan kaos, ali zapravo vlada savršeni red bez da je za njega itko zadužen.

Možda je učenje zadnjih mjeseci na akademskom planu vrlo sporo i neobuhvatno, ali na životnom i osobnom ono je neizmjerno i dosta promakne varljivom ljudskom oku.

Ovo je, doduše,  tek početak…

IVANA Mama troje djece koja se u Dansku preselila prije 11 godina. Povremeno piše, uglavnom se trudi živjeti i uživati. Moj moto je vjerovati intuiciji i osjećajima, ne kajati se zbog grešaka, ali uvijek težiti boljem. Odgaja danski i po svome. Sve više alternativno prema metodi povezujućeg roditeljstva uz dojenje, nošenje, slobodan pristup i puno vremena zajedno.