
Nedavno sam pisala odu mužu, nakon koje sam dobila zaista jako puno poruka i komentara, no moram se opet nadovezati na tu temu. Neke od mojih pratiteljica su mi rekle da moj muž nije ništa posebno (vjerujte, meni je poseban, zato i nosim njegovo prezime), da njihovi puno više rade oko djece, a neke su mi slale poruke da blago meni, njihovim muževima se ne da ništa osim odmarati kad dođu s posla. No, čudim se ženama.
Nemali broj puta sam od prijateljica/poznanica/kolegica čula komentar: ‘joj tvoj Julian se baš posvećuje djeci‘, ‘tvoj muž baš dobro hendla Lukasa‘, ‘tvoj muž baš ima volje‘. Neki dan sam otišla u dućan i blagajnica mi je rekla: ‘oooo, moram vam pohvaliti muža, kako on točno zna što treba kupiti‘. Zinula sam. ‘Molim, pa kako ne bi znao?’ Prošli tjedan sam došla po Lukasa u vrtić i odgajateljica mi je rekla da su ostali bez pelena i da je posudila jednu pelenu od drugog djeteta. U šali sam rekla da ću zadaviti muža jer smo taman ujutro prije nego li je odveo Lukasa vodili raspravu oko pelena. Ja sam ih ubacila u ruksak, a on ih je izvadio i uvjeravao me da ne treba. Eto, treba. No, na tu moju šalu kako ću ga zadaviti, gospođa mi je samo rekla: ‘jooooj, nemojte tako, imate divnog muža, vidite kako on svako jutro vodi Lukasa u vrtić i pobrine se za njega’.
U zadnje vrijeme mi je fitilj po tom pitanju dosta kratak. Moj muž ima užasno radno vrijeme, i obzirom na prirodu posla, mislim da nikad neće biti ništa bolje. No, pitam se, gdje su zaista očevi u toj priči?
Zar smo stvarno došle na to da se mora pohvaliti očeve koji se bave svojom djecom?
Meni nikad nije palo na pamet da pohvalim nečijeg muža jer je djetetu skuhao večeru, odjenuo ga za rođendan, odveo ga u kazalište ili se vikendom s djetetom vozio na biciklu. Da, mi mame smo kod kuće (ne sve), oni rade, ali to nije nikakva izlika da ne sudjeluju u odgoju djece i dnevnim obavezama.
Postoji onaj tip žena koji kaže: ‘ma žao mi ga je, on radi po cijele dane i treba mu odmor, a meni nije teško oko djece‘. Treba mu odmor. Treba i tebi odmor, treba i meni odmor, treba nam svima odmor. Ali djeci treba i tata. Umoran, premoren, iscijeđen od obaveza, bezvoljan, sretan, ljut, poletan, zaigran…nebitno. Samo da je pored njih.
Šalje li se djeci dobra poruka ako gledaju očeve koji dođu doma s posla i leže na kauču? Odu na piće s prijateljima i uđu u kuću kad su djeca već u krevetu? Ja mislim da ne.
Previše smo se borile za neku ravnopravnost koju ja zapravo ni ne želim jer ni fizički nismo isti i nema potrebe da radimo iste poslove, ali mislim da odgoj i brigu oko djeteta ne treba prebacivati samo na majku. Zašto pobogu nitko ne kaže majci ‘bravo što si otišla na masažu, zaslužila si malo odmora nakon svega‘. Umjesto toga pitaju je ‘a tko ti čuva dijete?‘
Meni ga ne čuva nitko. Dijete je s ocem. Slažu kockice, čitaju knjige, uče ponašanju za stolom, kupuju povrće na Dolcu, uče voziti bicikl. Vole se. Grle se, maze se. Jer tate tome služe. Da pružaju bezuvjetnu ljubav svom djetetu.

Tekst za cistu peticu