mama u dijaspori – kako su nas iznenadile nizozemske škole

pexels.com

Prije točno dvije godine muž i ja sjedili smo na balkonu moje obiteljske kuće i raspravljali o budućnosti. „Seliti ili ostati“ – pitanje koje nas je mučilo već mjesecima, ako ne i godinama.

Živjeli smo u svom stanu u Zagrebu, imali smo vlastitu tvrtku koja je odlično poslovala… Imali smo financijsku sigurnost i nije nam falilo baš ništa. Pa čemu onda uopće to pitanje? Zašto bi selili?

Jer sve to nije bilo dovoljno.

Bližio se upis u školu, a nas je plašilo puno pitanja vezanih za školstvo u Hrvatskoj. Što će biti ako nam dijete ne ide na vjeronauk? Hoće li je netko uzeti na zub? Bullying? Učitelji kojima je već dosta niskih plaća i odnosa roditelja (i djece) prema njima? Hoće li i naše dijete zamrziti školu i učenje?

Nije nam se sviđao scenarij kakav se vrtio u našoj glavi. Htjeli smo bolju budućnost, za nas i naše dijete. Manje mržnje prema onima koji žive van kalupa, manje netrpeljivosti, zavisti… Htjeli smo raznolikost, slobodu, poštivanje.

Na kraju odluka i nije bila tako teška. Jer ako sami sebi ne damo šansu, tko će nam je dati?

I evo nas već više od godinu dana u Nizozemskoj. Svašta smo već prošli, svašta čuli i vidjeli. Nije sve idealno. Ali nismo ni dolazili s ružičastim naočalama. Znali smo da će nas hvatati nostalgija. Znali smo da će nam nedostajati obitelj i prijatelji. Znali smo da će nam često zafaliti domaća kuhinja. More. Kava na Rivi. Domaće i poznato. Znali smo da ćemo se često osjećati kao stranci. Jer to i jesmo.

Unatoč svim tim nedostajanjima, ne sanjarimo o povratku. Sretni smo.

Dijete već priča nizozemski kao da je rođena ovdje. Mi nešto manje, ali trudimo se. Dijete uživa. Voli ići u školu. Dapače, obožava.

“U školi najmanje volim to što je nema vikendom” – reklo je dijete svom učitelju kad su pričali o tome što im se u školi sviđa, a što ne.

Sjećate li se sebe u osnovnoj školi? Jeste li se više veselili petku i vikendu ili ponedjeljku? Bila sam uvijek dobar učenik, ali ne sjećam se da sam ikad radosno dočekala ponedjeljak jer ‘napokon škola’.

Ovdje nisu bitne domaće zadaće (uglavnom ih nema), nisu bitni ni školski predmeti (isto ih nema), nema čak ni ocjena – bitno je samo dijete. Dijete i njegova sreća.

Puno se igraju. I po kiši i po vjetru. U blatu i u vodi. Gumene čizme su obavezna oprema.

I dalje uče. I dalje znaju sve i svašta. Ali sve se radi kroz igru, kroz praksu, kroz zabavu. Uče o svemiru tako da posjete muzej, uče o životinjama tako da posjete farmu, uče o umjetnosti tako da je sami stvaraju. Kuhaju. Meditiraju. Snimaju filmove. Izrađuju sami svoje instrumente. Plešu. Igraju hokej na travi. Djevojčice su bolje u nogometu nego dječaci.

Jutra započinju dijeljenjem komplimenata jedni drugima.

Sedmogodišnjaci su upoznati sa svim lokalnim i svjetskim događanjima jer svakog jutra gledaju dječji Dnevnik i raspravljaju o svemu što se događa. Potiče ih se na raspravu. Potiče ih se na razmišljanje.

Ništa se ne uči napamet.

I kako ne zavoljeti odmah taj njihov obrazovni sustav, kad vidiš koliko ti je dijete sretno i koliko voli učiti o novim stvarima?

Pitate se kakvi su roditeljski sastanci i informacije? O čemu učitelji pričaju roditeljima ako nema ocjena koje mogu komentirati?
Na roditeljskom sastanku obavezno prisustvuje i dijete. Učitelj ne priča samo s roditeljima, već uključuje i dijete, pita ga, komentira, želi da samo dijete kaže ako s nečim nije zadovoljno. Na sastanku čuješ kakvo je tvoje dijete s drugom djecom, koje su njegove kvalitete, što mu ide dobro, zašto je učitelj sretan što ga ima u razredu…

Čak i ako dijete još ne čita dovoljno dobro, ili mu ne ide matematika, ništa to nije važno. S roditeljskog sastanka izađeš sretan i ponosan na to svoje dijete.

Jer ovdje nije važno ni ako netko mora ponoviti razred. Roditelji nisu uznemireni. Pa zar nije bolje da dijete ponovi razred i dobro utvrdi gradivo, nego da cijelo vrijeme kaska za vršnjacima? Poslije može i preskočiti razred.

Mi hrvatski roditelji najviše se bojimo promjene. Joj, kako će naše dijete promijeniti razred, školu, promijeniti učiteljicu, promijeniti klupu u kojoj sjedi…

Nisam ni primijetila koliko je pogrešno takvo razmišljanje dok nisam napustila svoju zemlju. Nizozemski roditelji ne boje se toga. Nizozemski roditelji žele svoje dijete od malih nogu naučiti da su promjene dobre i da uvijek trebaš težiti za tim da ideš prema boljem. A bez promjena možeš samo cijeli život ostati na istom.

Ovdje djeca svake godine mijenjaju učitelje. Nije to ništa strašno. Često se pomiješaju i razredi svake nove školske godine.

U našoj školi nakon svakih praznika mijenja se raspored sjedenja u učionici, kako bi se djeca bolje upoznala i povezala sa svima u razredu.

Priznajem, još uvijek me hvata nervoza kad moje dijete mora napraviti nešto novo i nepoznato. A ona:

  • Na produženom boravku nije bilo nikog iz mog razreda, ali upoznala sam puno druge djece
  • Jedva čekam doći u novu školu
  • Pa neću izgubiti stare prijatelje selidbom, samo ću naći još novih prijatelja

Da, dijete mi poprima jedan drugačiji mentalitet. Slobodniji. Opušteniji. Sretniji.

I zato smo otišli.

Zato smo ovdje.

MARINA Zadranka s nizozemskom adresom. Sanjar, optimist, lutalica… Mama vrckave sedmogodišnjakinje koja će jednog dana osvojiti cijeli svijet. Ako vas zanimaju crtice iz Nizozemske, pratite je na Instagramu.