Baš kad smo se nekako opustili u grintanje o tome kako ove godine za Novu nemamo propusnice, eto – ipak smo ih dobili. Baš kad smo mislili da nam je najveći problem korona, eto nama još većeg – potresa. Baš kad smo se željeli žaliti kako nemamo kamo odjenuti najljepše haljine i upaliti onu peglu za kosu od prošloga Božića, eto nam prilike za šetanja i putovanja ljudima koji su u potrebi.
Potres, strah, prestrašenost, nemoć, ljutnja, inat, snaga. Snaga da pomognem, da kontroliram situaciju, da se osjećam kao da opet imam u svojim rukama svoj vlastiti život. Želja da utješim i smirim svako uplakano dijete i obrišem suzu svakoj majci koja je s posla neuspješno pokušavala nazvati to svoje dijete. Želja da zagrlim onog čovjeka što je dijelio sladolede takvoj prestrašenoj djeci po zagrebačkim ulicama. Želja da zagrlim djeda i baku koji plaču, a nikada nisu plakali. Barem ih nitko nije godinama vidio da to čine.
I da, odmah sam pomislila „Ajme…pa gdje baš onaj kraj koji je najsiromašniji, gdje su kuće ionako prema vjetru slabe.“
Prema brojnim objavama i reakcijama ljudi na društvenim mrežama, nisam jedina koja je tako osjećala. Koja je plakala čitav dan pokušavajući objasniti razigranom dječaku kraj sebe čemu suze kad je oko nas sve u redu. Mozak mi nije bio prijatelj, smišljao je i srcu dovodio sve groznije slike. Djeca koja su sama kod kuće na praznicima, djedovi i bake koji nemaju telefone, kuće koje se ruše poput domina.
Par minuta nakon potresa zvala je mama i rekla da kod strica u Zaprešiću nije dobro. Kako to misli nije dobro? Je li živ? Kakav Zaprešić kad je potres u Petrinji? Unatoč mojim smirenim nastojanjima, srce mi je ubrzalo i preznojila sam se u trenutku. Bilo me je strah uopće dalje pitati. Možda mi kaže ono što ne želim čuti. Bolje je ne znati. Sigurnije.
„Dobro su, ne smiju u stan, sve je oštećeno.“, bile su njene utješne riječi. U svoj onoj nemoći potresa, tada sam osjetila iskru snage. Netko nas treba, nekome ćemo pomoći. Uopće ne znam kako su sišli s četvrtog kata s obzirom na to da su moji bratići osobe s posebnim potrebama. Ne sjećaju se niti oni. Trebaju im gaće i čarape. Sišli su bosi i bez ičega. Zovem sve od reda oko sebe jer mi nije lako nabaviti veličinu za starijeg bratića, svi su već poslali sve što imaju u Petrinju. U medijima nigdje nema Zaprešića, kao da je to neki paralelni svemir. Ne shvaćam ni sama razmjere dok sa strinom idući dan ne odlazim do zgrade i molim policajca koji osigurava da uđemo po najosnovnije dokumente i odjeću. Nikada u životu nisam bila u zgradi koja izgleda kao da će se svaki tren srušiti. Strina, asmatičarka, jedva je došla do četvrtog kata i zbunjena i ukopana mi pokazivala gdje se što nalazi. U tri sam minute pobacala u plahtu sve što smo vidjeli od odjeće i izjurili smo van bez da se sjećam hodanja po hodniku.
Sjećam se širom otvorenih stanova, zabijenih daski na vrata da se zid ne uruši, puknutih stepenica iznad moje glave, zida koji je sav od cigli, razbijenog cvijeća i šute posvuda po podu. Sjećam se i osjećaja ulaska u stan. Kad na četvrtom katu zakoračiš u stan na parket koji je mnogo niži od hodnika i pod nogama osjetiš kosinu i pad kojega nije bilo neki dan kad si bila ovdje sa sinom i jela kolače. I što sada?
Kako naći svoj mir u kamp kućici, sobici, pod nadstrešnicom, na kauču u nečijoj dnevnoj sobi? Nakon nekoliko dana zaspiš jer si premoren. Ali na svaki prolazak kamiona srce ti kuca kao budilica koja vrišti – bježi!
Možda se možemo smiriti mislima o tome koliko se ljudi ujedinilo bez obzira na spol, dob, rasu, državljanstvo, nacionalnost, navijačku pripadnost u namjeri da pomogne. Možda sam ove godine dobila najljepši mogući poklon. Dobila sam mogućnost pružiti ruku nekome tko ju treba. Dobila sam snagu koju mi je potres pokušao uzeti.
Sve što je srušeno, izgradit će se još ljepše i novije. Svi koji su plakali, smijat će se još glasnije. Nova prijateljstva, nova poznanstva za čitav život. U ovim tužnim trenucima događaju se najljepše moguće stvari. Čovjek nikada ne zaboravlja ruku koja ga je pomogla dići s tla. U godini kad nam se činilo da nema vjere i da nema nade, čuda se događaju iz dana u dan.
Pomislim na tren na ono što sam davno čula: jednoga će dana ono najgore što ti se dogodilo u životu ispasti ono najbolje. Možda zaista hoće. Možda se kroz pomoć drugima, vrati izgubljena vjera u našu vlastitu snagu. Vjerujem u ljude, vjerujem u budućnost, vjerujem u dobro i znam da svaka priča ima sretan kraj. Ako nije sretan, onda još nije kraj.
Svima koji žele pomoći nekome da vrati vjeru u život i bolju budućnost od srca zahvaljujem i na najmanjoj donaciji koja će biti kapljica snažnog slapa dobrote ljudima koje život nije mazio, a potres ih je ostavio ne ulici. Zlatko Miklec treba našu pomoć, budimo superjunaci!
Danijela Miklec
PBZ banka
HR6623400093101530391
Za uplate iz inozemstva:
Adresa moja: Zagrebačka cesta 164a, 10000 Zagreb
Adresa banke: Radnička cesta 50, 10000 Zagreb
SWIFT: PBZGHR2X
