Spisateljica Iva Bezinović-Haydon, potaknuta osobnim iskustvom, izbacila je novu slikovnicu za djecu koja djeci nastoji približiti temu starosti i smrti. Priču prate divne ilustracije talentirane Hane Tintor.
“Moja baka Branka patila je od vaskularne demencije. Od potpuno samostalne i okretne osobe koja je živjela sama, vozila auto, puno čitala i putovala, s vremenom je postala potpuno nesvjesna toga gdje se točno nalazi, tko smo mi i tko je uopće ona sama.
To se, naravno, nije dogodilo preko noći. Moja je mama prvo primijetila da nešto nije u redu kada se baka prestala tuširati i presvlačiti. Zvuči banalno, ali prestanak brige za higijenu jedan je od prvih simptoma demencije. Zatim joj je stradalo kratkoročno pamćenje. Gubila je stvari i to ju je činilo paranoičnom. Ponavljala bi jednu te istu stvar nekoliko puta što bi frustriralo moju mamu, a to bi onda, zauzvrat, frustriralo baku. Taj je začaran krug u početku nerijetko završavao bakinim agresivnim ispadima, što je bilo u potpunom neskladu s njezinim dotadašnjim karakterom. Ideja da zaboravlja stvari baku je deprimirala i plašila, ali spoznaja da gubi svoju majku u obliku u kojem ju je dotad poznavala, još je teže padala mojoj mami.
Staračku je demenciju nemoguće izliječiti. Moguće je jedino lijekovima donekle usporiti proces zaboravljanja. U takvim se situacijama fokus obično stavlja na osobu koja pati od demencije, ali je važno ne zaboraviti kako posebnu emocionalnu podršku treba obitelj koja se za tu osobu brine. Kvalitetna briga za dementnu osobu zahtijeva neizmjerno puno strpljenja, blagosti i tolerancije, a sve to dok se paralelno nosimo s vlastitim osjećajima gubitka i tuge.
Posebnu ulogu u svemu igraju i djeca, koja su uvijek prisutna, ali i gurnuta po strani. Želimo ih poštedjeti, zaštititi, ne želimo ih prerano izlagati stvarnosti, ne želimo ih traumatizirati. Ono što pritom s najboljom namjerom zaboravljamo je činjenica da nas djeca svakodnevno promatraju i da osjećaju naše emocije. Od djeteta ne možete sakriti svoju duboku tugu, brigu i nervozu. Kada se pravite da je sve u redu, a dijete osjeća da nije, počet će samo konstruirati (možda i nesvjesno) objašnjenja za vaše reakcije. A njihovi će strahovi i objašnjenja ponekad biti puno gori od istine.
Da bi meni osobno bilo lakše djeci objasniti što se događa s mojom bakom, pala mi je na pamet ideja za slikovnicu “Moja baka ne zna tko sam”. Pokušala sam kroz opis nježnog odnosa djevojčice Eme i bake Zrinke, koja naglo počinje zaboravljati događaje i ljude, normalizirati i djeci približiti temu starosti i smrtnosti, kao i ideju sjećanja i vječne ljubavi. Slikovnica nema klasičan sretan kraj. Naime, baka iz priče postaje sve starija i sve bolesnija i, kao što to u životu biva, očekujemo da će i ona u jednom trenutku umrijeti. Upravo zato priča završava s porukom koliko je važno iskoristiti trenutke njezine prisutnosti i izgraditi što više zajedničkih uspomena. Slikovnicu, koju je objavila Ibis grafika, a koju se može naći u gotovo svim knjižarama, ilustrirala je talentirana Hana Tintor. Njezine dirljive ilustracije priču nenametljivo nadopunjuju i nadograđuju.
Djeca neke istine prihvaćaju lakše i bolje od odraslih. Budući da tek uče o životu, sve doživljavaju upravo onako kako im to predstavimo, direktno, bez okolišanja i dramatiziranja i bez prekompliciranih objašnjenja. O demenciji je najbolje s djecom početi razgovarati čim sami prihvatimo to stanje. Razgovor, naravno, moramo prilagoditi njihovim godinama i mogućnostima shvaćanja svijeta, ali jednostavno objašnjenje tipa: “Baka je bolesna. Počela je zaboravljati stvari i trebat će našu pomoć” je dobar početak. Pripremite se na mnoga pitanja. Ili na potpuni izostanak pitanja. U redu je i reći da na neka pitanja nemate odgovor. U redu je i priznati da ste i sami tužni i zabrinuti, kako bi i dijete moglo te osjećaje u sebi prepoznati bez eventualne krivnje. Budite im podrška. Nadam se da će vam i ova slikovnica u tome pomoći.”
