o putovanjima prije i nakon djece

unsplash.com

Jeste li tip osobe koji ide laganini do svog krajnjeg cilja dok se vozi, ili ste tip – samo da stignem do odredišta, što prije to bolje? Suprug i ja smo ovaj prvi tip ljudi – laganini, po mogućnosti nekoliko odmora u vožnji od 5-6 sati, i naravno, uvijek se negdje ‘izgubimo’, a nerijetko i ugasimo google maps i krenemo pratiti znakove tek kad smo zalutali nekoliko puta. Danas se svemu tome smijemo i o svakoj našoj avanturi s putovanja pričamo sa smijehom i u šali. Ali tada, u nekim prvim našim putovanjima nije nam niti najmanje bilo smiješno kad smo ‘zapeli’ u koloni radi odrona i bujica zbog obilne kiše na „samo“ 6 sati. Bio je to povratak s predivnog odmora na Pelješcu, nakon kojeg smo produžili do Dubrovnika i proveli tamo super dan, te se zaputili u Međugorje (gdje smo naravno, opet zalutali i vjerojatno išli najdužim mogućim putem od Dubrovnika do našeg smještaja za tu večer). Večer smo proveli u Međugorju i sutradan popodne krenuli prema našem domu, ali od samog početka puta pratilo nas je nevrijeme koje je uključivalo led i doslovno potop ceste, te na kraju stajanje u koloni punih šest sati, sve dok se nije raščistio put prema doma. Sjećam se da sam spavala punih 10 sati u komadu kad smo se vratili s tog puta, i iskreno nakon toga, ne znam jesam li ikad više toliko dugo odspavala u komadu.

Danas, 7 godina kasnije, s djetetom od četiri godine, ne znam kako bi preživjela taj strah i čekanje u autu 6 sati bez kretanja usred ničega, po mrklom mraku, u stranoj državi. Znam samo da od tada, uvijek imamo bocu vode u autu, pa barem i tople, i da na put ne krećemo bez sendviča i grickalica.

Tada, prije 5 godina, kad nije bilo djeteta, putovanja su bila sigurno češća i spontanija, brže sam se spremala za putovanje i nisam zaboravljala ponijeti ništa za sebe.

Sada, na posljednjem našem putovanju mi se dogodilo da sam toliko toga zaboravila ponijeti sebi, ali za nju ništa – uvijek spremam prvo nju, i uvijek računam da višak robe, pogotovo tako male neće biti teret koji trebamo ponijeti.

Prve godine kad smo išli s djetetom na more ona je imala 5 mjeseci i bilo nam je bitno da što prije dođemo do odredišta, naravno, birali smo i put, i neko odredište do kojeg možemo doći za nekoliko sati. Godinu dana poslije odvažili smo se i trajektom putovati i tada smo ju već mogli animirati igračkama. Ali smo tek na trećem zajedničkom ljetovanju shvatili da bolje podnosi vožnju ako u vožnji od cca. 5 sati stanemo barem jednom ili dva puta, ona protegne noge, pojede nešto, popije, i vožnja dalje se nastavlja u ugodnijem tonu. Nakon nekoliko zajedničkih ljetovanja upoznali smo sva ‘dobra’ stajališta na našim autocestama prema moru i sada već znamo gdje ćemo stati kad planiramo odlazak na more.

Zapravo, shvaćam da jedino što smo promijenili u svojim putovanjima otkad imamo dijete je malo detaljniji plan putovanja, i iz godine u godinu putovanje je sve ugodnije jer smo mi kao roditelji, rekla bih možda mrvicu zreliji i opušteniji, te osluškujemo i pratimo što našem djetetu odgovara u putovanju, a što ne. I još jedna postavka koja je totalno promijenjena otkad imamo dijete je da nije bitno kako je nama na putu, i koliko smo umorni, koliko nas bole noge; jedino je bitno da ona što lakše podnese putovanje i da prođe bez plakanja i uz što manje pitanja – “Kad ćemo doći? Koliko još? Jesmo li stigli?”.

Ono što me iznenađuje je koliko to malo biće od 4 godine ima snage i energije za naše pustolovine, nikad joj nije naporno i uvijek bi mogla izdržati do kraja s nama. To nam je dokazala prošle godine kada smo obišli veći dio otoka Paga i išli s njom na udaljene plaže do kojih se ne može doći automobilom.

Posebno me veseli što se i ona s nama raduje putovanjima i što uživa u otkrivanju svih novih mjesta Lijepe naše koja obilazimo. Iskreno, najviše me vesele neka putovanja, u nadam se skoroj budućnosti koja će uključivati avion kao prijevozno sredstvo jer me moja pikolinčica već preko nekoliko puta pitala: „Mama, kad ćemo na godišnji odmor avionom?“.

Najslađe mi je što mala djeca nemaju pojam o udaljenosti, pa je tako nedavno moje dijete izjavilo kako njihova teta u vrtiću živi u Dubrovniku. Kažem joj ja da je ona možda iz Dubrovnika (jer žena stvarno i ima onaj blagi ‘pjevajući’ naglasak), a na to će meni moja toddlerica: „Ne-ne, ona dolazi na posao iz Dubrovnika!“. S toliko žara i vjere je to rekla da ju nisam mogla nikako uvjeriti da se iz Dubrovnika ne može stići do nas bez barem pola dana vožnje autom.

O svemu što sam napisala najviše se i najiskrenije veselim svakom našem obiteljskom pakiranju i odlasku na put jer svako putovanje nas obogati i ispuni nam dušu pozitivom i vjerom u bolje sutra.

Prije su putovanja (bez djece) bila drugačija, ja sam sigurno bila više slobodnija i avanturistički raspoloženija; ali sada, sa svojom obitelji, putovanja su puno više od avanture i slobode. Obiteljska putovanja su za mene pokazivanje slobode kakvu samo dijete može pružiti i učenje avanturi, nekoj novoj koju nisam dosad uspjela otkriti.

Dobro nam došla neka nova putovanja, neke nove avanture, neke nove slobode!

Zrinka Lucić
Moje ime je Zrinka, majka sam jedne djevojčice i sretna supruga Karla. Diplomirana sam ekonomistica i radim kao komercijalni voditelj projekta. Volim svoj posao, koliko se mora voljeti, ali volim i pisati (i oduvijek sam voljela pisati), te naravno, najviše od svega volim svoje slobodno vrijeme koje najradije provodim u krugu obitelji. Volim i sve što uključuje adrenalin, isprobavanje i učenje novih iskustava, te otkrivanje svih kutaka naše lijepe Zemlje – što se naravno odnosi na putovanja. Od svih životnih iskustava – biti majka bi izdvojila kao ono koje me najviše uči o životu @zri_inka.