Jeste li tip osobe koji ide laganini do svog krajnjeg cilja dok se vozi, ili ste tip – samo da stignem do odredišta, što prije to bolje? Suprug i ja smo ovaj prvi tip ljudi – laganini, po mogućnosti nekoliko odmora u vožnji od 5-6 sati, i naravno, uvijek se negdje ‘izgubimo’, a nerijetko i ugasimo google maps i krenemo pratiti znakove tek kad smo zalutali nekoliko puta. Danas se svemu tome smijemo i o svakoj našoj avanturi s putovanja pričamo sa smijehom i u šali. Ali tada, u nekim prvim našim putovanjima nije nam niti najmanje bilo smiješno kad smo ‘zapeli’ u koloni radi odrona i bujica zbog obilne kiše na „samo“ 6 sati. Bio je to povratak s predivnog odmora na Pelješcu, nakon kojeg smo produžili do Dubrovnika i proveli tamo super dan, te se zaputili u Međugorje (gdje smo naravno, opet zalutali i vjerojatno išli najdužim mogućim putem od Dubrovnika do našeg smještaja za tu večer). Večer smo proveli u Međugorju i sutradan popodne krenuli prema našem domu, ali od samog početka puta pratilo nas je nevrijeme koje je uključivalo led i doslovno potop ceste, te na kraju stajanje u koloni punih šest sati, sve dok se nije raščistio put prema doma. Sjećam se da sam spavala punih 10 sati u komadu kad smo se vratili s tog puta, i iskreno nakon toga, ne znam jesam li ikad više toliko dugo odspavala u komadu.
Danas, 7 godina kasnije, s djetetom od četiri godine, ne znam kako bi preživjela taj strah i čekanje u autu 6 sati bez kretanja usred ničega, po mrklom mraku, u stranoj državi. Znam samo da od tada, uvijek imamo bocu vode u autu, pa barem i tople, i da na put ne krećemo bez sendviča i grickalica.
Tada, prije 5 godina, kad nije bilo djeteta, putovanja su bila sigurno češća i spontanija, brže sam se spremala za putovanje i nisam zaboravljala ponijeti ništa za sebe.
Sada, na posljednjem našem putovanju mi se dogodilo da sam toliko toga zaboravila ponijeti sebi, ali za nju ništa – uvijek spremam prvo nju, i uvijek računam da višak robe, pogotovo tako male neće biti teret koji trebamo ponijeti.
Prve godine kad smo išli s djetetom na more ona je imala 5 mjeseci i bilo nam je bitno da što prije dođemo do odredišta, naravno, birali smo i put, i neko odredište do kojeg možemo doći za nekoliko sati. Godinu dana poslije odvažili smo se i trajektom putovati i tada smo ju već mogli animirati igračkama. Ali smo tek na trećem zajedničkom ljetovanju shvatili da bolje podnosi vožnju ako u vožnji od cca. 5 sati stanemo barem jednom ili dva puta, ona protegne noge, pojede nešto, popije, i vožnja dalje se nastavlja u ugodnijem tonu. Nakon nekoliko zajedničkih ljetovanja upoznali smo sva ‘dobra’ stajališta na našim autocestama prema moru i sada već znamo gdje ćemo stati kad planiramo odlazak na more.
Zapravo, shvaćam da jedino što smo promijenili u svojim putovanjima otkad imamo dijete je malo detaljniji plan putovanja, i iz godine u godinu putovanje je sve ugodnije jer smo mi kao roditelji, rekla bih možda mrvicu zreliji i opušteniji, te osluškujemo i pratimo što našem djetetu odgovara u putovanju, a što ne. I još jedna postavka koja je totalno promijenjena otkad imamo dijete je da nije bitno kako je nama na putu, i koliko smo umorni, koliko nas bole noge; jedino je bitno da ona što lakše podnese putovanje i da prođe bez plakanja i uz što manje pitanja – “Kad ćemo doći? Koliko još? Jesmo li stigli?”.
Ono što me iznenađuje je koliko to malo biće od 4 godine ima snage i energije za naše pustolovine, nikad joj nije naporno i uvijek bi mogla izdržati do kraja s nama. To nam je dokazala prošle godine kada smo obišli veći dio otoka Paga i išli s njom na udaljene plaže do kojih se ne može doći automobilom.
Posebno me veseli što se i ona s nama raduje putovanjima i što uživa u otkrivanju svih novih mjesta Lijepe naše koja obilazimo. Iskreno, najviše me vesele neka putovanja, u nadam se skoroj budućnosti koja će uključivati avion kao prijevozno sredstvo jer me moja pikolinčica već preko nekoliko puta pitala: „Mama, kad ćemo na godišnji odmor avionom?“.
Najslađe mi je što mala djeca nemaju pojam o udaljenosti, pa je tako nedavno moje dijete izjavilo kako njihova teta u vrtiću živi u Dubrovniku. Kažem joj ja da je ona možda iz Dubrovnika (jer žena stvarno i ima onaj blagi ‘pjevajući’ naglasak), a na to će meni moja toddlerica: „Ne-ne, ona dolazi na posao iz Dubrovnika!“. S toliko žara i vjere je to rekla da ju nisam mogla nikako uvjeriti da se iz Dubrovnika ne može stići do nas bez barem pola dana vožnje autom.
O svemu što sam napisala najviše se i najiskrenije veselim svakom našem obiteljskom pakiranju i odlasku na put jer svako putovanje nas obogati i ispuni nam dušu pozitivom i vjerom u bolje sutra.
Prije su putovanja (bez djece) bila drugačija, ja sam sigurno bila više slobodnija i avanturistički raspoloženija; ali sada, sa svojom obitelji, putovanja su puno više od avanture i slobode. Obiteljska putovanja su za mene pokazivanje slobode kakvu samo dijete može pružiti i učenje avanturi, nekoj novoj koju nisam dosad uspjela otkriti.
Dobro nam došla neka nova putovanja, neke nove avanture, neke nove slobode!
