Ležim u krevetu širokom 140 centimetara, suženom zbog šarenih plišanaca koje smo sve morali skupiti, nakon što smo skupili sve naljepnice. On me grli. Osjetim kako diše, taman je zaspao, a legli smo prije 10 minuta. Svjetlost ulične lampe osvjetljava zavjesu, mirno je jer je subota navečer, sve je u redu i sve je ok. I tek na kratko je bilo. Onda je počeo unutarnji kaos.
Bili smo jučer na proslavi, čuo je do ponoći, a danas nije išao spavati jer sam ja došla prekasno s pričaonice. Premoren je, ja sam tome kriva. Kao da mi nešto u glavi ne dozvoljava uživati u tome da me moj petogodišnji muškarac grli oko vrata dok mi je glava na njegovim tek nešto širim prsima. On je izabrao ovu pozu, a meni je predivna jer nakon cijelog dana on grli mene stavivši svoju bradu na moje tjeme i nudeći mi topli snažni zagrljaj. Mozak i dalje vrti. Baš kao i antivakserima, antiovima i antionima koji svoju osobnu ljutnju i nezadovoljstvo prelijevaju na prvi slobodni kanal otpora prema nečemu. Otpor prema samome sebi. Otpor prema uživanju, darovima i tuđoj brizi. Smijem li to uzeti? Hoće li pretjerana bliskost i spavanje u istom krevetu biti pogubna za njegov razvoj osobnosti? Smijem li se s njime maziti i ljubiti mu bilo koji dio tijela nakon što padne s dedinih kolica za prijevoz teških stvari koja glume saonice na terasi? Smijem li uzeti ono što mi treba? Smijem li uzeti ono što želim? Čak i da smijem, nemam za to vremena. Jednostavno nemam.
Pobjegla sam napisati i natipkati sve što me čeka. Pobjegla sam iz zagrljaja. Imam puno posla i ne mogu ostati uživati. Uvijek ima posla.
Prekrasan je subotnji dan. Sunce se smije kao ljeti u predvečerje, a zima je i deset sati izjutra. Veselim se dječjim osmjesima i predivnim roditeljima koji svojoj djeci pričaju priče. Volim energiju koja ispunjava pričaonice vikendom. Znam da će doći divni ljudi, jer uvijek dođu. Ne znam gdje su ovi ljuti i ozbiljni odrasli, ali na pričaonicama ih nema. Ovdje se i tate i mame smiju jednako kao i djeca. Pričaonice me vesele.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Ipak, uvijek se nekako pitam….hoću li biti dovoljno zanimljiva? Jesam li se dobro pripremila? Hoće li svima biti ugodno mjesto koje sam za njih odabrala? Svaku stvar provjeravam, prenašam stolove kao mačka mlade, pišem, slažem, pozdravljam i pripremam. Dajem sve. I tada se pojavi jedan divan tata koji želi pomoći i potpuno me zbuni. Počnem osjećati unutarnji nemir, prozivam se što nisam došla barem koju minutu ranije i sama sve složila. Tata Divni ne pita puno i zavezuje, rasteže i proteže. Prkosi mi. A ja osjećam koliko sebe daje i neugodno mi je primiti.
Zaustavim samu sebe i u mislima si pokažem uski pogled i zagrlim onog kritičara što me na red proziva. Danijela, u redu je primiti. U redu je dobiti. U redu je uzeti. Sasvim je u redu.
Naučiti uzimati najveća je vještina nas poslušnih, uslužnih i uvijek nasmiješenih. Dajemo puno, nekad i previše, a onda iscrpljeni njurgamo, ali u sebi. Ljudi, u redu je i uzeti. Sasvim je u redu. Ponavljam to vama kako bih uvjerila sebe. Primite poklone punim srcem.
Fotografija: pexels.com
